Simbolika i običaji vezani uz blagdan svete Lucije
Kostrena je dobila župu svete Lucije vjerojatno zbog simbolike svjetlosti o kojoj su ovisili pomorci na svojim plovidbama.
Iako nema izravno zabilježenih povijesnih dokaza o razlozima posvećenja Kostrene svetoj Luciji, općenito se smatra da su izbori svetaca zaštitnika često odražavali lokalne tradicije i simboliku povezanosti s tim svecem. Sveta Lucija je zaštitnica svjetlosti i vida, što bi moglo imati simbolično značenje za pomorsku zajednicu poput Kostrene, gdje su pomorci ovisili o svjetlu za navigaciju i sigurnost.
Crkva Sv. Lucije u Kostreni posvećena je 5. svibnja 1714. od senjsko-modruškoga biskupa Adama Rattkaya, dok je župu sv. Lucije 1789. godine uspostavio biskup Ivan Krstitelj Ježić. Najstariji pisani spomen o kostrenskoj crkvi sv. Lucije potječe iz 15. stoljeća.
Dan Sv. Lucije obilježavaju običaji od kojih je najrasprostranjeniji sijanje pšenice Raznolikost tradicija tumači se povijesnom činjenicom da je prije uvođenja gregorijanskog kalendara 1691. godine, 13. prosinca bio najkraći dan u godini, što je privuklo mnoštvo folklornih tradicija. Razdoblje adventa ili došašća, koje počinje četiri tjedna prije Božića, obiluje bogatstvom simbola i događaja. Početak božićnih blagdana različito se shvaća u raznim regijama, ali se najčėšće smješta upravo na blagdan sv. Lucije.
Sijanje pšenice
Sijanje pšenice na blagdan sv. Lucije smatra se jednim od središnjih običaja. Ako netko nije posadio pšenicu na blagdan sv. Barbare, sv. Nikole ili Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije 8. prosinca, to će učiniti na sv. Luciju. Ovaj ritual ima korijene u poganskoj tradiciji i predstavlja simbol plodnosti i obilja. U poganskom razdoblju, blagdan sv. Lucije podudarao se sa zimskim solsticijem i bio je povezan s božanstvima poput Berte (božice svjetlosti) i Holde (božice plodnosti).
Zasađena pšenica simbolizira blagoslov ljetine, a njezin rast do Božića predstavlja dobru sreću i obilje u nadolazećoj godini.
Legende o životu sv. Lucije
Sv. Lucija, djevica i mučenica iz Sirakuze, živjela je oko 304. godine tijekom Dioklecijanovih progona kršćana. Rođena u bogatoj plemićkoj obitelji, postala je poznata po čudesnim događajima i predanjima vezanima uz njezin život.
Lucijina majka Eutihija bolovala je od teške bolesti. Lucija je hodočastila na grob sv. Agate u Kataniji tražeći ozdravljenje za majku, gdje joj se ukazala sv. Agata i prorekla majčino ozdravljenje i njezino mučeništvo. Nakon povratka, Lucija je svoje imanje podijelila siromasima, što je razbjesnilo njezina zaručnika koji ju je prijavio vlastima. Nakon brojnih pokušaja mučenja, umrla je tek kada joj je vojnik probio vrat bodežom. Zbog toga su bodež i rana na vratu česti motivi na umjetničkim prikazima sv. Lucije.
Druga legenda govori o proscu koji je bio toliko opčinjen Lucijinim očima da ih je ona, kako bi ga spriječila u daljnjem navaljivanju, sama sebi iskopala i poslala mu ih na pladnju. Ovaj čin simbolizira žrtvu i vjeru, a Lucija se zbog toga štuje kao zaštitnica očiju. U likovnim prikazima često je prikazana s očima na pladnju, a njezin atribut je i svjetiljka koja označava božansku mudrost.
Sv. Lucija štuje se kao zaštitnica očiju, a mnogi vjernici zavjetuju joj se za ozdravljenje vida. Običaj je otirati oči oltarnim prostirkom. Na blagdan sv. Lucije ne preporučuje se naprezanje očiju, pa žene tog dana ne izrađuju ručne radove, ne pletu niti šivaju.
Blagdan sv. Lucije zauzima posebno mjesto u božićnom ciklusu zbog bogatstva simbolike i običaja. Povezuje pogansku i kršćansku tradiciju, prenoseći poruke svjetlosti, plodnosti i nade. Uz vjerovanja i predaje o životu sv. Lucije, ovaj blagdan ostaje trajna inspiracija i neizostavan dio hrvatske kulturne baštine.