Spomen lipa zasađena pred zgradom Narodne čitaonice u Kostreni Sv. Luciji

Jedine ustanove u kulturi Kostrene bile su tada Narodna čitaonica u Kostreni Sv. Luciji i Narodna čitaonica u Kostreni Sv. Barbari. Organizacije proslave te značajne obljetnice prihvatio se Upravni odbor Narodne čitaonice u Kostreni Sv. Luciji koji je pripremio program te značajne obljetnice.

Tim je povodom 2. srpnja 1925. godine održana Svečana odborska sjednica. Tekst zapisnika s te Sjednice sačuvan je i glasi:

Odbor jednoglasno zaključuje da se prigodom hiljadu godišnjice kralja Tomislava koji pada 4. srpnja isti proslavi na najdostojniji način… Odbor nadalje zaključuje da se u trajni spomen istog zasadi jedna spomen lipa na jednom vidljivom mjestu što bi imao da bude vidljivi znak kao simbol veličine i moći Hrvatskog naroda kao i historički znak na kog će se sjećati budući potomci naši te da se kod iste postavi stup kameni s natpisom, u spomen hiljadu godišnjice Kraljevanja Hrvatskog Kralja Tomislava.

U Kostreni sv. Lucije dne 2. srpnja 1925.

Zapisnik su potpisali predsjednik Božo Suzanić i 12 članova Upravnog odbora, koji su bili nazočni na ovoj sjednici.

O tome kako je protekla proslava tisuću godišnjice hrvatskog kraljevstva te kako je zasađena spomen lipa, na žalost, nema nikakvog zapisa ni u zapisnicima sjednica Upravnog odbora održanim nakon proslave, kao ni, što se moglo očekivati, u zapisniku Godišnje skupštine Narodne čitaonice održane 21. februara 1926. A danas, 2025. godine nema više nikoga živoga koji bi o ovom događaju nešto ispripovijedao.

Tek postoje neka moja sjećanja iz nekih povremenih razgovora s mojim barbom Ivanom Jovom Mihaljevićem, u ono vrijeme članom Upravnog odbora Narodne čitaonice. Proslava ove značajne obljetnice je sasvim sigurno održana 4. srpnja 1925. godine valjda po nekom programu. Međutim, proslava je održana u razdoblju sredine ljeta kada nije uputno saditi stabla. Zbog toga je sadnja Spomen lipe morala biti odgođena za povoljnije vrijeme u jesen. No, kao što se moglo očekivati vjerojatno je bilo prijepora kome će pripasti čast sadnje stabla Spomen lipe. U jednom je razgovoru Mihaljević kazao „kad su se karali ki će to storit!” . Bila bi to velika čast svakom članu Narodne čitaonice, a posebno članovima Upravnog odbora i svakako bi pokrenula zavist prema budućoj osobi koja bi stablo posadila. Ne želim sada na bilo koji način raspravljati o tim prijeporima, a nisam ni pozvan iznositi mišljenje. Mogu tek imati neko svoje mišljenje. Članovi Upravnog odbora bili su tada već redom osobe odrasle životne dobi, a neki su bili starije osobe i svatko je imao neku zaslugu da bi on bio onaj koji će zasaditi stablo Spomen lipe. Mjeseci su nakon proslave prolazili i već je 1925. godina bila na izlasku, a stablo lipe još nije bilo zasađeno. I onda je na Staru godinu 1925. stablo Spomen lipe zasadio Marijan Marić Karadžija. Tko je taj Marijan, u Kostreni također poznat kao Marić spod crikve? Ovo spod crikve je značilo da živi u blizini crkve i da mu je kuća terenski niža od crkve. U vrijeme sadnje Spomen lipe Marić je imao tek navršenih 19 godina, točnije 19 godina i tri i pol mjeseca. Stanovao je zapravo u blizini zgrade Narodne čitaonice i sasvim sigurno da je često posjećivao tu zgradu i može se pretpostaviti da je odbornicima Narodne čitaonice bio prihvatljiv za ovu sadnju i nije posebno zadirao u ni jednu skupinu tadašnjih članova Upravnog odbora. Poznato je, osim toga, da je u obitelji bio odgajan u hrvatskom i kršćanskom duhu.

Ne postoji ni jedan zapisani podatak da je Marijan Karadžija zasadio Spomen lipu. No, jedan je podatak koji bi mogao, barem posredno, biti čvrsta činjenica da je Marić to učinio. Među zaključcima Odborske sjednice održanoj 6. veljače 1926. godine, zapravo prvoj nakon sadnje Spomen lipe, nalazi se podatak, da je Marijan Karadžija primljen kao redovni član Narodne čitaonice. Na prvi pogled začuđuje da se jedan mladi čovjek, tada u životnoj dobi 19 godina i tri i pol mjeseca, prima u redovno članstvo Narodne čitaonice, gdje su članovi redom već u srednjoj i starijoj životnoj dobi i da se nalaze na nekim društvenim položajima u Kostreni ili su pomorski kapetani. A Marić je tada bio tek šegrt u kiparskoj radionici Pera Matkovića na Sušaku gdje je počeo izučavati zanat klesara. Ova se odluka ne može drugačije tumačiti nego da mu je članstvo u Narodnoj čitaonici bila nagrada za sadnju Spomen lipe.

Stablo spomen lipe, tog simbola Slavenskog naroda lijepo raste, sada je, 2025. godine, sto godina nakon sadnje, na visini metar od zemlje obujma 160 centimetara. Stablo lipe i danas raste pred zgradom Narodne čitaonice u Kostreni Sv. Lucije, a lipa je poznata kao dugovječno stablo. Valjda će to „sveto slavensko drvo“ dočekati još mnoge obljetnice šireći u proljeće opojni miris svojih cvjetova, a svojom krošnjom davati ugodnu ljetnu hladovinu na dijelu terase.

Stablo je imalo nekih neugodnih događanja koji su prijetili da će usahnuti. Zabilježimo te događaje. Pedesetih i šezdesetih godina su se održavale plesne zabave u zgradi tako i na terasi Čitaonice. Glavni organizator u vrijeme maškara bio je N.K. “Pomorac”, a o buffetu je najviše skrbio Jovo Mihaljević, jasno dragovoljno. Zabave bi izvan sezone maškara organizirala i druga društva. Tako je u srpnju 1956. godine jedne subote zabavu na terasi Čitaonice organizirala Omladinska organizacija. Tog je poslijepodneva bilo snažno nevrijeme i navečer je uz buru jako zahladnjelo. Gostiju gotovo da i nije bilo i ostalo je neutrošeno oko tri sanduka boca piva (tada su se boce piva prevozile u drvenim sanducima). Hladnjaka nije bilo, pivo se nije imalo komu prodati, a za toplih dana koji su uslijedili pivo se pokvarilo.

Da bi se nabavilo pivo za sljedeće zabave, bio je uvjet da se moraju vratiti prazne boce od pive. A kamo s onim pokvarenim pivom? Kamo istočiti tekućinu? I onda se Jovo dosjetio! Pred zgradom je stablo lipe i oko nje zemlja, a i tako je sušno ljetno vrijeme, pa će stablu dobro doći nešto tekućine, smatrao je Jovo, i zajedno s nekim omladincima tu istočio sadržaj boca. Ali stablo lipe nije to prihvatilo! Nakon nekoliko dana lišće je počelo žutjeti i otpadati. Sve je upućivalo da će stablo usahnuti. Odmah su shvatili da je to uzrokovalo istočeno pivo u korijen stabla. Da bi se stablo spasilo, donosili su vodu iz susjedstva (vodovoda tada nije bilo) i svakodnevno ulijevali veće količine vode u zemlju oko lipe ne bi li što više isprali pivo. Stablo je do kraja te godine, kao i u sljedećoj godini ostalo bez lišća! Mnogi su smatrali da se osušilo i da lipu treba posjeći. Ali srećom, nije se osušilo! Treće je godine normalno prolistalo.

Godine 1995. stablo lipe je naglo oboljelo. Lišće je u ljetnim mjesecima počelo žutjeti i otpadati. Došli su stručnjaci Fitosanitetske stanice iz Rijeke i utvrdili da je stablo bolesno. Predložili su prskanje nekim kemijskim sredstvom i izrazili sumnju u uspjeh, pa čak i mogućnost gubitka stabla. Nisu, naime, imali dovoljno iskustva s tim, navodno, dobrim kemijskim sredstvom. Tretiranje je te godine provedeno u dva navrata. Većina lišća je otpala, ali je i taj put stablo spašeno i sljedeće godine prolistalo. Stablo je spašeno za buduće generacije. Osim toga Narodna čitaonica je zabranila berbu plodova sa stabla lipe.

Onda su 1999. godine, u fazi uređenja pročelja starog dijela zgrade, došli građevinari i radi postavljanja skele podosta ispilili grane na sjevernoj strani stabla. Bilo je možda dovoljno skratiti samo koju granu, ali, nije ih bilo briga što je to stablo lipe spomen-obilježje.

A što je s onim Spomen stupom koji je, prema odluci Upravnog odbora Narodne čitaonice trebao stajati uz stablo lipe? Kao dječak se tek vrlo malo sjećam tog kamenog stupa koji se nalazio uz stablo Spomen lipe. Po mojem sjećanju bio je veličine oko 90 centimetara, a možda i jedan metar, debljine možda oko 20-25 centimetara na vrhu ovalan i na vanjskoj strani s natpisom: U spomen kraljevanja Kralja Tomislava – 925. – 1925.

Kada je u nedjelju 6. travnja 1941. godine Njemačka napala Kraljevinu Jugoslaviju započeo je rat. U Kostreni se do sljedećeg četvrtka nije ništa događalo, ali je svima bilo jasno da će talijanska vojska okupirati ovo područje. A poznato je da bi po dolasku te vojske sve hrvatsko obilježje bilo poništeno. Trebalo je hitno Spomen stup nekamo spremiti i sakriti. U zgradi Narodne čitaonice u prizemlju (gdje je sada buffet) stanovala je kućepaziteljica Ida Šubat sa svojom kćerkom Desankom. Iza njihovog stambenog prostora bila je prostorija u kojoj je kućepaziteljica imala složena drva za loženje peći zimi u plesnoj dvorani. Odluka je brzo donesena. Mladi ljudi privrženi Hrvatskoj i Narodnoj čitaonici srušili su složena drva za loženje, postavili tamo onaj Spomen stup i ponovo drva složili. Sve je bilo nevidljivo za buduće talijanske okupacijske vlasti. Uskoro po dolasku talijanske vlasti Ida Šubat je bila iseljena, a u prostorijama Narodne čitaonice talijanska je vlast organizirala dječji vrtić (Asilo infantile). Spomen stup je bio, uvjetno rečeno, dobro čuvan. Sve do 7. listopada 1943. godine, kada je Njemačka vojska učinila snaži prodor iz Sušaka (operacija kodnog naziva Wolkenbruch – prolom oblaka). U zgradi Narodne čitaonice našli su neku vojnu opremu zaostalu od partizanske vojske i zgradu zapalili. Izgorjela su i ona drva složena u spremištu ispred Spomen stupa. Njemačku vojsku nije bilo briga za ovaj Spomen stup, koji je djelovanjem topline pukao na dva dijela i ostao na zgarištu. Nakon oslobođenja je zgrada Narodne čitaonice djelomično bila obnovljena i 1948. godine počela je gradnja velike plesne dvorane. Nekom su građevinskom radniku zapela za oko ona dva komada lijepo obrađenog kamena, bivšeg Stupa uz stablo Spomen lipe, i bili vrlo pogodni za neki ugaoni kamen u novom zidu. Tako je Spomen stup završio u jugozapadnom uglu nove dvorane. Novi Spomen stup uz stablo lipe nije bio postavljen, jer bi se tada, posebno u prvim godinama nakon Drugog svjetskog rata to (pretpostavljam) moglo okarakterizirati kao hrvatski nacionalizam, što tada nije bilo uputno.

Andrija Hlastec, tajnik Narodne čitaonice u razdoblju 1979.–1983. (predsjednik je bio Blaženko Žgur), prisjeća se 2006. godine (tada s odmakom od četvrt stoljeća) da je, vjerojatno 1980. godine, boraveći u prostorijama Narodne čitaonice, pronašao na ormaru mramornu ploču veličine 45 cm x 30 cm s natpisom:

925 – 1925

U SPOMEN HRVATSKOG

KRALJEVSTVA

ZASAĐENA JE OVA LIPA

Niti onda, a također niti danas (2025. godine) ne zna se tko je dao izraditi ovu ploču, kako je i kada dospjela na onaj ormar. Sasvim sigurno ju je dao izraditi netko od prethodnih predsjednika Narodne Čitaonice ili možda predsjednik Mjesne zajednice (Milenko Pezelj), jer je tada uvelike o troškovima Čitaonice brinula Mjesna zajednica. Možda netko od mještana Kostrene zna nešto o tome što je meni, kao i Andriji Hlastecu, danas nepoznato.

Ta je ploča ubrzo nakon što je pronađena, vjerojatno 1980. godine, bez posebne svečanosti, bila postavljena na pročelje zgrade preko puta stablu lipe, ali je za obnove pročelja 1999. godine bila skinuta i uskladištena u prostor ispod terase dvorane. U ljeto 2006. godine za uređenja prostora buffeta i čišćenja skladišnog prostora, tadašnji zakupac buffeta (nazvanog “Libar”) gospođa Slavica Vrban, pronađenu je mramornu ploču postavila na zemlju uz stablo lipe, gdje i sada, 2025. godine stoji. Neka se stanovnici Kostrene i njihovi gosti barem na taj način upoznaju s važnošću stabla ove Spomen lipe kao kulturnog znamenja.

Ne postoji odluka Općinskih vlasti Kostrene da se ovo Spomen stablo lipe proglasi zaštićenim spomenikom! A trebalo bi to biti. Svakako da bi inicijativu za ovakvu odluku morao pokrenuti Upravni odbor Narodne čitaonice u Kostreni Sv. Luciji, a Općina Kostrena bi se tada morala izjasniti o važnosti i značaju ovog Spomen stabla zasađenog u dvorištu Narodne čitaonice u Kostreni Sv. Luciji.