Stara vinča i dalje vrti

More i ja, i ja s morem zlatom

Čudna je ta veza čovjeka i mora. Možda će nekima biti teško razumjeti, ali meni kao rođenom Kostrenjanu zamjene za more nema.

Kao klincu ljetni mjeseci značili su samo jedno. More.

Bila je to moja tadašnja dječja perspektiva, neopterećena bilo kakvom obavezom. Ali more je daleko više od razonode. More je dugo bilo izvor života, naročito onima nastanjenim uz obale. Uostalom, bilo je to još u doba prije Krista kada je Gnaeus Pompeius Veliki rekao: „Navigare necesse est, vivere non est necesse“.

Nikud bez mora

Mesto kamenito, al dragovito

Kostrenske morske uvale uvijek su bile dobro posjećene. Malo nam je podsjetnika ostalo na stara vremena, pogotovo ako se vratimo kojih stotinjak godina u povijest. Od starih perila na kojima su žene prale robu nije ostalo gotovo ništa, tek poneko počivalo – zidić na kojem bi naše none malo počinule, odnosno odmorile se dok su nosile robu na pranje ili pri povratku kućama.

Bogata je kostrenska pomorska povijest, a rijetke su kuće koje nisu imale svojeg pomorca. Brojni su kapitani, zapovjednici, časnici palube ili stroja poniknuli iz Kostrene. Jednako toliko bogata je i povijest kostrenske brodogradnje. Od uvale Martinšćica preko uvala Žurkovo i Sršćica do Bakra i Bakarca te dalje sve do Kraljevice – gotovo je svaka uvala imala svoje brodogradilište. Brodovi odnosno brodski prijevoz bili su uobičajen način putovanja između Bakra i Sušaka, a velik je bio i broj brodova koji su svoju robu dovozili s otoka te iz Dalmacije, Istre i Italije.

Uvala Martinšćica sredinom je prošlog stoljeća u potpunosti prenamijenjena te je na mjestu kupališta i brojnih objekata sportskih i drugih klubova te manjih brodograđevnih zdanja, uređeno veliko brodogradilište.

Uvala Žurkovo

S druge strane, uvala Žurkovo nikad nije imala toliki potencijal, ali daleko od toga da nije imala svoje brodogradilište. U svojim počecima uvalu su krasili tek molići i bitve za privez barki i manjih brodica. Vremenom je izgrađena Mala riva, kasnije i Vela riva uz koju su pristajali brodovi ozbiljnijih dimenzija i namjena. Bila je to lokacija na kojoj su svoje mjesto našli i ugostiteljski objekti u kojima su okrepu nalazili brojni Kostrenjani, a boće, briškula i trešeta bili su omiljena razonoda već u to doba.

Žurkovo – Mala riva

Godine 1912. čisti se teren u uvali uz prilazni put kako bi se omogućila izgradnja nekoliko jednostavnih objekata, a 1913. godine s radom otpočinje brodogradilište Nekton. Nažalost, uskoro slijedi Prvi svjetski rat pa brodogradnja pada u drugi plan. Škver lagano propada do likvidacije 1929. godine. Od potpune propasti škver spašavaju dva kostrenska pomorca: Vazmoslav Paškval Suzanić i Cezar Miloš, koji ga otkupljuju uglavnom kako se netko tuđi ne bi okoristio tim dijelom Žurkova. Proteklo je gotovo deset godina do ponovnog uzleta brodogradnje u Žurkovu. Godine 1938. Josip Bonifačić, i sam brodograditelj iz Punta, iznajmljuje škver, obnavlja ga i daruje mu novi život. Nevelikom pogonu ni ovaj put nije suđeno. Kao što je prvotnome škveru presudio Prvi, tako je Bonifačićevu škveru presudio Drugi svjetski rat. Za one avanturističkog duha, malo iznad samog škvera još se može vidjeti jama koju su napravile dvije bombe bačene iz aviona u pokušaju uništenja malog brodogradilišta.

U periodu od kraja Drugog svjetskog rata do danas maleni je škver promijenio brojne uprave. Godine 1956. na tom prostoru osniva se poduzeće za izvođenje brodograđevno-mehaničarskih radova. Navedeno poduzeće 1959. godine prelazi u vlasništvo tvrtke „Antikorozija“ koje tu posluje do 1962. godine kada objekte na korištenje preuzima „Viktor Lenac“.

Stara vinča oživljava prošlost

Preseljenjem „Viktor Lenca“ u susjednu uvalu u Martinšćici upravu preuzima Jedriličarski klub „Galeb“ pa „Brodoservis“ koji posluje pod okriljem Narodne tehnike. Još uvijek pod upravom Narodne tehnike osniva se i sportsko-nautički klub „Nautičar“ koji preuzima objekte od „Brodoservisa“. Godine 1996. „Nautičar“ predaje prostor i objekte Općini Kostrena. Od tada do danas škver je pod upravom Udruge tehničke kulture Žurkovo – Kostrena.

Članovi udruge „Žurkovo“ brinu se za osposobljavanje članstva za plovidbu i za održavanje plovila, a starim majstorima jednostavno nema premca. Svojevrsni raritet je stara vinča odnosno vitlo kojim se i danas brodice na svojim saonicama izvlače iz mora. Isprva pogonjena dizelskim motorom vinča danas radi na struju, a mali škver u Žurkovu može se pohvaliti vjerojatno najstarijim funkcionalnim primjerkom u Hrvatskoj ako ne i šire. Nije vinča jedini ostatak tih nekih starih vremena. Iako je plastika preuzela glavnu riječ, još se uvijek povremeno rabe i stari strojevi za posebnu obradu drva. Neki od njih sasvim bi sigurno našli počasno mjesto u muzejima tehnologije, a članovi udruge i sami su oformili svojevrsni muzej starog alata izloženog u zajedničkim prostorima udruge.

Popravci – u škveru će se vratiti stari sjaj

Ako se ovih dana prošetate uz naš mali škver, lako ćete primijetiti da u njemu mjesta gotovo i nema. Brodice su svoj zimski san uglavnom provele na suhom, negdje u sigurnosti škvera gdje su neke od njih uređene i pripremljene za novo ljeto i nove morske milje. Dolaskom toplijih dana probudit će se brodice te će zauzeti svoje mjesto na vezu u samoj uvali Žurkovo.

Iskreno se nadam da će mali škver u Žurkovu još dugo zadržati svoju funkciju barem kao podsjetnik na neka drugačija, ali ne tako davna vremena.