Tragovi – Korona pandemija u zrcalu teologije

U ovoj  su korona pandemiji mnogi u strahu za sebe, svoje najbliže, za vlastitu budućnost. Koji je korijen  ovoj i sličnim bojaznima?

Korijen straha

Aktualna pandemija  kod mnogih ljudi daje maha strahu. Iznenada smo se našli pred nevidljivom ali stvarnom ugrozom koja, same po sebi razumljive stvari našega svakidašnjega života stavlja u pitanje.  Ova je situacija s njezinim masivnim ograničenjima prava na slobodu i kretanje u ovoj formu nova i nema nikakvih strategija tumačenja i postupanja za kojima bismo sada mogli posegnuti. Poticaj je to za promišljanje straha i povjerenja.

Strah je nutarnje stanje koje se aktivira čim se suočimo s nekom opasnošću. Pritom nas strah može potaknuti  na oprez, može nas opomenuti i zaštititi. Gdje je dublji korijen strahu? Čovjek si barem povremeno postaje svjestan one dubinske, zadnje nesigurnosti cijele svoje stvarnosti, svojega života, svoje egzistencije. Nismo sami od sebe. Počeli smo postojati i živjeti, a da taj početak nismo mi sami pokrenuli i odlučili. Mi samo kao ljudi trajno upućeni na nekoga ili nešto. Ovisni smo o stvarnostima, situacijama i pomoćima koje nama samima ne pripadaju, kojima mi sami ne možemo autonomno raspolagati. Dublji korijen strahu po tome dakle ne bi bio u nekoj konkretnoj ugrozi kao što je sad npr. pandemija, nego je taj korijen dublje, u nama je, u našoj ljudskoj složenosti, „komponiranosti.“  To znači da mi u našemu životu u šaci imamo uvijek manje negoli mislimo da imamo; kadri smo kontrolirati manje negoli obično prikazujemo. Nepitano smo sami sebi predani, dani smo sebi i ovisni smo! Mi smo oni koji potječu bez moći određivanja o našem podrijetlu i krajnjoj  budućnosti.

Egzistencijalni strah kao izraz ljudske egzistencije

Svakidašnji nam život, međutim, nudi malo prostora za opažanje ove dubine i dalekosežnosti, za opažanje ovoga egzistencijalnog straha. Naprotiv, u krizama  smo  više ili manje usmjereni  na to da kompenziramo ono što upravo nije moguće time da produciramo kojekakve „proteze“ koje nam posreduju osjećaj da vladamo situacijom  i da naš život imamo u šaci. Ovo iskustvo egzistencijalnog straha čovjek može potisnuti  i zaboraviti  pod radnim, bučnim žrvnjem svagdašnjeg života i planovima za skoru budućnost.  Ali to  iskustvo  dubljeg, egzistencijalnog straha je tu, kad-tad izbije. Ako osjećamo strah pred nekom konkretno prijetećom situacijom, onda to u konačnici ima svoj korijen u onome što mi u sebi, u našoj cijeloj egzistenciji doživljavamo kao nesigurnost i ovisnost nas samih kao ljudi. Dakako, pitanje je kako interpretiram ovo stanje ovisnosti i uvjetovanosti  mojega života. Ali bez obzira na teističku ili ateističku interpretaciju, to iskustvo jest tu i nosi karakter straha.

Upućenost čovjeka na Boga

Ako iz kršćanske perspektive sebe gledam i shvaćam se  kao stvorenje koje u Bogu ima svoj početak, ne preokreće li se egzistencijalni strah u povjerenje? Drugim riječima – ukida li se ovaj egzistencijalni strah i time također konkretno iskustvo straha, sada konkretno strah od virusa, ako si postajem svjestan mojega podrijetla od Boga? Ne, ni tada moj egzistencijalni strah nije poništen! Ja ni tada, kad postanem svjestan svojega izvora u Bogu, ne raspolažem svojim podrijetlom i sadašnjim stanjem. Ali taj je moj egzistencijalni strah tada u jednom teško opisivom stanju izbavljenja i oslobođenja, u stanju jedne uvjerenosti da neću propasti iako nemam opipljive dokaze. Pa i onda kad sebe shvaćamo kao Božje stvorenje, ostaje nešto lebdeće: doživljujem sebe izloženim, ovisnim; a istodobno slutim da sam „nošen“ bez da to „držanje“, „podržavanje“ imam u  mojoj moći. Ako je egzistencijalni strah tako duboko upisan u ljudski život, kako naći povjerenje? Ako je naše podrijetlo, kojim ne raspolažemo, stvarateljsko djelo nikada do kraja shvatljivog Boga, koji nas uključuje u jedno putovanje čiji je cilj neposrednost Njega samoga, onda se ovo  izbavljajuće, oslobađajuće TEMELJNO PRIHVAĆANJE  naše strahom zahvaćene egzistencije, može razvijati kroz tri aspekta: vjeru, nadu i ljubav. Egzistencijalni se strah  dakle ne da jednostavno „otresti“ s našeg života  i automatski zamijeniti povjerenjem. Egzistencijalni strah ostaje trajni životni pratitelj.

Povjerenje kao dar

Ovo povjerenje jest slobodno, riskirajuće, sebedavajuće prihvaćanje života kao jedinstvene cjeline. Za to je potreban jedan više ili manje svjesno izvršen čin slobode jer ovisi o meni hoću li se upustiti u život, hoću li ga prihvatiti. Ovaj se temeljni čin događa u okretanju konkretnim zadaćama našega životnog puta. Jedno ovakvo povjerenje ne da se „proizvesti.“ Pravo povjerenje moguće je samo indirektno konstatirati i kao milost iskusiti. U našoj ljudskoj složenosti živimo iz uvjerenja da će u konačnici biti dobro jer tada prvo ne gledamo na ono što nas plaši nego na Boga kojemu zahvaljujemo život, Bogu koji želi da nam ide dobro. „Kuša“ se jedna nutarnja neopterećenost, neusiljenost i vedrina koje nam daju pravo nadati se da će ipak zaključno bit sve u redu pa i tamo dokle naše mozganje više ne dopire. Darovan nam je  mir koji premašuje svako shvaćanje.