Tri desetljeća Velog pinela – razgovor s Ankicom Bijelić

Povodom velikog jubileja kostrenske Likovne udruge Veli pinel, razgovarali smo s predsjednicom Ankicom Bijelić, izuzetno aktivnom, svestranom i nadasve optimističnom osobom koja je već sada ostavila neizbrisiv trag u kulturnom i društvenom životu Kostrene.

Životni put Ankice Bijelić vodi od Šimića pokraj Banjaluke, preko slavonskog sela Miokovićevo (današnjeg Đulovca), sve do Kostrene, mjesta koje će s vremenom postati njezin pravi dom. Iako je profesionalni radni vijek provela u INA Rafineriji nafte na Urinju, njezin stvarni životni poziv oduvijek je bio rad s ljudima, djecom i umjetnošću.

Od folklora do likovnih radionica

Njezin angažman u zajednici nije započeo s kistom, nego s pokretom. Ponuda bivšeg načelnika, pokojnog Čubrića, bila je presudna. Poznavao je Ankičine folklorne korijene iz Slavonije, gdje se, kako sama kaže – s folklorom rađa.

Vaš rad u našoj zajednici zapravo je počeo s dječjim folklorom i ritmikom. Kako je došlo do toga da počnete voditi djecu u Kostreni?

Kako sam došla ovdje, onih godina je bio vrlo slavan i uspješan doktor Ivančan i KUD Brodograditelj. Tu sam plesala 15 godina da bi onda nastavila dalje se baviti time. Općina mi je dodatno osigurala pohađanje seminara za koreografa s naglaskom na dječji folklor. Krenuli smo dakle s dječjim folklorom, ritmikom i mažoretkinjama, prekrasni  moji klinci koje sad vidim u ulozi roditelja… Osim toga bila sam i u ribarskoj sekciji, ulovila se udice i štapa i sama to naučila. Dospjela sam i u državnu reprezentaciju tih godina i učila klince iz  Kostrene najviše iz Paveka gdje i sama živim. Onda se pojavila mogućnost za likovnu radionicu i broj zainteresiranih je bio sve veći.

Predsjednica ste Velog pinela svih 30 godina – možete li se prisjetiti početaka?

Kako je osnovana Općina Kostrena, gospođa Elida Ružić koja je bila pročelnica za kulturu i imala je tu ideju o novoj udruzi koja će se baviti likovnom umjetnošću. Ona me pitala što mislim o tome i na neki način požurila da se okupimo. Tako smo tada nas osam entuzijasta prvih krenuli i na skupštini odabrali vijeće i predsjednika.  Narednih godina broj je porastao na petnaestak članova i još uvijek su to bili samo ljudi iz Kostrena, a kako su godine išle dalje bilo nas je i iz Rijeke, Bakra ma iz cijelog Riječkog prstena. Kako smo došli do broja od 50 članova, u prostoru nekadašnje škole u Sv. Barbari zauzeli smo srednji kat i potkrovlje gdje je donedavno bila naša radiona.

Preseljenje nije bilo lako. Prostor na Sv. Barbari bio je, kako gđa. Ankica kaže, stvoren za likovnu umjetnost. Jedan veliki prostor omogućavao je zajednički rad, stalnu prisutnost profesora i posebnu energiju stvaranja. Novi prostori u kostrenskom Rasadniku, iako na njima zahvalni, ne nude istu funkcionalnost. Ipak, Veli pinel se prilagođava, kao i uvijek do sada.

Brojne aktivnosti i rad s djecom

Veli pinel organizira i sudjeluje na brojnim aktivnostima kroz godinu. Koje su one najvažnije i kontinuirane?

Naš kontinuitet je da svake godine održavamo skupštinu, a dva do tri puta tjedno sastajemo se u našim prostorijama koje su sada u prostoru bivše općine u Rasadniku. Kroz godinu osim toga pripremamo najmanje 2 pa i do 5 zajedničkih izložbi, a naša najjača manifestacija je Međunarodna likovna kolonija koja se održava polovinom ili krajem lipnja. Tu okupimo minimalno stotinjak izlagača radova što amatera što profesionalaca. Uvijek i posjetimo jednu od eminentnih izložbi u našoj zemlji, a tu su i uzvratni posjeti našim dragim prijateljima. Naravno odazivamo se na događanja i programe TZ Kostrena i Općine Kostrena, naročito u prosincu. Treba istaknuti da je puno naših članova imalo i samostalnih izložbi čemu veliku podršku daju svi naši profesori, od pok. Josipa Jože Deranje pa naš pok. Ivan Penzeš Nadalov, a sad imamo Edija Gustina koji vrlo uspješno ide njihovim stopama i usmjerava nas gdje želimo ići.

Pinelaši svoja znanja i iskustva nesebično prenose djeci od samih početaka i to kroz program Mićeg pinela. Ovaj program nastao je već nakon prvih 5-6 godina nakon osnivanja Udruge, a gđa Bijelić navodi kako je u svakom periodu bilo 15 do 20 aktivne djece.

Kako su profesori radili sa nama tako su i s Mićim pinelom. Mi već pomalo iskusniji prepoznamo predispoziciju, talenat kod djece. I pustimo dijete da ide svojim stopama, ono je iskreno i spontano. A onda mi već otkrivamo što ono još nije ni svjesno kamo ga to vodi. I tu pomažemo da obogati svoje znanje koje ima, a iskustvom dolazi do rezultata.

Članovi Pinela putovali su i izlagali diljem Hrvatske i šire. Koja su gostovanja ili suradnje ostavila poseban trag?

Nema mjesta, županije ni grada u Hrvatskoj gdje mi nismo bili, a i šire. Naše putovanje u Crnu goru jedno je od najzapamćenijih, zatim Makedonija Ohrid gdje smo bili deset dana u sklopu Međunarodne smotre folklora. Istaknut ću i sudjelovanje na Ženskoj međunarodnoj likovnoj radionici u Bili kod Livna koja okupi lijepi broj umjetnica na 2-3 dana.

Privatni i stvaralački svijet Ankice Bijelić

Iza dugogodišnjeg javnog i organizacijskog angažmana gđe. Ankice krije se tiša, ali jednako snažna osobna priča. U ovom dijelu razgovora otkriva nam kako su nastajale njezine slike, gdje pronalazi unutarnji mir i zašto Kostrena za nju nije samo mjesto življenja, nego istinski dom.

Do sada ste realizirali tri samostalne izložbe. Vaša prva samostalna izložba bila je posvećena Kostreni. Kako ste je doživjeli i zašto vam je bila toliko važna?

Tako je, prvu samostalnu izložbu posvetila sam upravo Kostreni. To je bilo jedno lijepo okupljanje nas tristotinjak, 2006. godine, zvala se „Okus mora“ ulja na platnu. Bio je to fundus od 30ak radova i rado ističem tu svoju prvu izložbu jer je Kostrena zaslužila da to napravim. Održana je u Narodnoj čitaonici u Kostreni Sv. Lucije i tematika je bila naravno more. Bez obzira što sam ja kontinentalka, more je uvijek bilo prvo što je dominiralo u mom slikanju, naši profesori ostavljaju tu traga na nas. A i ribe, kao dio toga, pojedinačno, budući da sam se bavila i ribolovom. Drugu izložbu sam poklonila u Benkovcu na temu kamen, krš i maslina 2009. godine, a treću sam posvetila svojim roditeljima i otvorila je tamo gdje smo rođeni, u Šimićima 2010. godine.

Glazba, ples, slikanje – čini se da je umjetnost oduvijek bila dio vaše svakodnevice. Što vama osobno znači kreativni rad?

Glazba, folklor, ples i slikanje, sve je to povezano, ide jedno s drugim. Mislim da imam neke gene po mami, ona je bila jako spretna s ručnim radovima. Mama je govorila da je nju moj tata osvojio sa šargijom. Ja sam očito bila sklona tome, a oni su to prenijeli na nas, učitelji su mi govorili da je šetat to ne iskoristiti. Ja da mogu prenijeti ovo moje raspoloženje kada slikam na svih, ja mislim da bi svi bili presretni kao ja. Jer to je područje koje toliko opušta, toliko vas odvuče u neke lijepe  misli i kreacije. Nemam problem sa sobom što je jako bitno. Evo ja bi preporučila svi oni koji i malo prepoznaju neka dođu, vide, isprobaju nešto što ih ispunjava.

Kako izgleda Vaš dan kada niste u Udruzi?

Volim i naša druženja koja nisu u radnom prostoru, volim otić popit kavicu kod Ivanke u Val koji zovemo dnevnim boravkom. Volim prošetat Žurkovom, sve što se u Kostreni održava volim pratiti. Volim i putovati… A kad odem u Slavoniju onda se posvetim nekim živim bićima koji me jedva dočekaju, uživam na drugi način, tamo je priroda. Ne znam zapravo gdje mi je više sadržaja.

Što je presudilo da Kostrenu doživite kao svoj dom, iako u njoj niste odrasli?

Iako nisam ovdje rođena ja to nikad nisam osjetila niti primijetila. Tu sam se prilagodila i uklopila i saživila tako da imam osjećaj kao da i jesam tu rođena. Taj osjećaj, ja sam tu kao kući, ja se ovdje osjećam jako lijepo… svaki minut obogatim sa mojim susjedima i mještanima. Sretna sam jer nemam nikakvo  loše iskustvo u Kostreni, ovdje zaista želim prenijeti ovo moje raspoloženje prema svim dobrim ljudima.

Teta Ankica, kako je od milja mnogi zovemo, skromno završava velikom zahvalom svim svojim Pinelašima koji su joj sve ove godine ukazivali povjerenje i bili podrška u radu i stvaranju. A mislim da se svi mi koji je poznajemo moramo zahvaliti njoj na vedrini i pozitivnosti kojom nas daruje pri svakom susretu.