KaféRoditeljski kutakZanimljivosti

Ugađanjem ne osnažujemo

Svrha dječjeg bavljenja sportom nije osvajanje medalja, nego dobar fizički i psihički razvoj.

Nedavno sam pričao sa svojim prijateljem, dugogodišnjim trenerom, iznenađen promjenama koje su se dogodile u načinu treniranja jednog meni dragog sporta. Naime, ispostavilo se da umjesto da mjesecima uče i tešu osnove, treniraju disciplinu i red; sada djeca već jako brzo idu na natjecanja, nakon samo par mjeseci treniranja. Nije mi bilo jasno kako je to moguće. Onda sam vidio da su i natjecanja organizirana na način da praktički svatko tko se natječe, dobije medalju. Kad sam ga pitao što se tu dogodilo, trener mi je rekao da djeca vole natjecanja i medalje te da im oni to pružaju jer su onda i djeca i roditelji sretni.

Zašto nisam naučio svirati gitaru

Podsjetilo me to na moje učenje gitare. Godinama sam učio razne kompozicije na klasičnoj gitari, a da na kraju nisam naučio svirati gitaru. Moj je učitelj koristio neku inovativnu (čini mi se Yamaha) tehniku gdje nije bilo nota, nego je crtovlje predstavljalo žice na gitari, polja i prste i po tome je bilo lako naučiti svirati. Svi smo brzo naučili nekoliko lijepih melodija, impresionirali doma roditelje i svi smo bili sretni. Nismo nikad učili taj dosadni solfeggio i ljestvice jer to djeca ne vole. Rezultat je taj da sam znao odsvirati samo ono što sam tamo naučio i to neko vrijeme dok nisam zaboravio. Nikad nisam naučio pročitati note niti sam odsvirati nešto novo.

Ovo se događa kada pogrešno primijenimo tržišne principe. I mi učimo svoje klijente da trebaju dobro poznavati svoje kupce i dati im ono što trebaju kako bi bili zadovoljni i došli po još kada im bude trebalo.

Ovaj princip osnova je uspjeha na tržištu bez obzira na to bavite li se prodajom pekarskih proizvoda ili poslovnih edukacija kao mi. No, uvijek dobro naglasimo da je bitno razumjeti što je svrha onoga što prodajemo za naše kupce ili korisnike i da je važnije dati im ono što trebaju, nego ono što žele. Ako se na ovo ne pazi, lako se zamijeni sredstvo s ciljem.

Svrha sporta nisu medalje

O čemu se radi? Vratimo se na sport. Svrha bavljenja sportom nije osvajanje medalja. Barem za ogromnu većinu roditelja koji ne planiraju da im djeca budu profesionalni sportaši. Svrha sporta za djecu uvijek je bila dobar fizički, ali i psihički razvoj. Kroz sport se razvija snaga, ravnoteža, usklađenost pokreta, ali i važnost samodiscipline, savladavanje napora, poštivanje trenera i učitelja, suradnja među sportašima. Svrha natjecanja jest da svoju vještinu usporedimo s drugima, da djeca nauče da je bitno biti najbolji da pobijediš, ali i kako se nositi s porazima ako nisi taj jedan koji pobjeđuje.

Sve su to životne lekcije koje od djece stvaraju čvrste, uporne i uspješne ljude. Kroz svoj posao sreo sam niz bivših sportaša koji su velikim dijelom zbog bavljenja sportom postali vrijedni radnici, ambiciozni, kolegijalni i svjesni da napredak traži ulaganje napora, a da su neuspjesi i porazi normalan dio života.

Isto tako, svrha mog učenja gitare nije bila da naučim tih 20 kompozicija, već sam želio naučiti svirati gitaru. Da mogu na tulumu i ja uzeti gitaru i povesti pjesmu, a dobrim dijelom i da mogu bolje impresionirati cure koje su uvijek padale na muzičare. No, vrlo ih je malo bilo impresionirano mojim arpeggiom i Franciscom Tarregom čijih sam nekoliko kompozicija naučio odsvirati. Volio bih i da sam mogao zasvirati u nekom bandu, ali ni to nisam znao dok nisam sâm išao učiti akorde i ljestvice.

Ponekad moramo biti i onaj zločesti, koji dijete rasplače

Mi kao roditelji isto tako moramo biti svjesni koja je naša svrha i konačni cilj. Dobro znamo da ono što naša djeca žele i vole vrlo često nije ono što zapravo trebaju. Naša je svrha da ih osposobimo da, nakon što odu od nas, uspiju savladati izazove koji će doći pred njih u životu. Kako bi to ostvarili, moramo naći načine da kod njih razvijemo ustrajnost da ne odustanu kada postane naporno, čvrstinu da se ne slome kada je teško, fleksibilnost da se prilagode različitim situacijama i društvima u kojima će se naći. A to nećemo postići tako da im udovoljavamo i ispunjavamo želje.

Teško je nekad biti i onaj zločesti koji djecu rasplače jer im ne dopušta nešto što žele ili zato jer ih tjera na nešto što ne vole, a istovremeno biti onaj koji ih voli i podržava dok s time izlaze na kraj. Ali, barem po mojem iskustvu, upravo to je posao roditelja. Ne da djecu čuvamo od teških stvari u životu, nego da ih naučimo da se nose s porazima, razočarenjima, naporima i iskušenjima koje taj život neizbježno nosi.

Iako to znači s njima istrpjeti frustracije, moramo u okruženju obitelji oblikovati situacije slične onima u kojima će se naći u životu i pomoći im da kroz njih prođu dok im mi možemo dati podršku i savjet kako da se s tim nose. Mi smo na neki način treneri koji ih napornim treninzima u sigurnom okruženju pripremamo za životnu utakmicu. A nijedan trener koji je samo ugađao onima koje je trenirao, nije od njih stvorio uspješne sportaše.