Zasuti informacijama

Crtić poslije sedam i dva programa

Vrijeme interneta dovelo je do ogromne promjene u dostupnosti informacija. Sjećam se vremena kada sam bio student i kada smo se učili izradi znanstvenih radova. Jedna od bitnih vještina i izazova bio je pronaći do sada učinjena istraživanja ili radove na tu temu. S jedne strane da ustanoviš teorijsku osnovu, a s druge strane da vidiš je li možda netko već proveo isto istraživanje pa da ne ponavljaš. To je bilo vrijeme računala, ali su internet i naročito Google bili tek u začecima. Tada je postojala baza podataka sa sažecima istraživanja koju je fakultet dobivao na disketi i koju se moglo pretraživati po ključnim temama. A zatim se ispisivala posebna dopisnica na kojoj se autore molilo da ti pošalju primjerak svojeg rada koji bi došao za koji mjesec u velikoj omotnici u referadu fakulteta. To nije bilo tako davno (barem se meni ne čini), a danas je nezamislivo jer su baze podataka lako dostupne, pretražive, a dokument u elektronskoj verziji u sekundi je dostupan.

Da ne govorimo o tome da je bilo tek nekoliko dnevnih novina koje su izlazile jednom dnevno pa si za novije vijesti morao pratiti radio program. Ili o slavnom crtiću u 19:15 koji smo svi iščekivali i ukupno dva TV programa koji ste mogli gledati (i koji talijanski ako ste ga uspjeli uhvatiti). Tada smo gledali ono što je bilo na televiziji, urednici su oblikovali naše znanje, mišljenje i stavove. Izbora je bilo malo u svemu pa i u informacijama koje smo mogli dobiti.

Snaći se u moru informacija

A danas? Danas smo otišli u drugu krajnost. Izbor je u svemu ogroman, sada već i prevelik, toliko da je u tome svemu nemoguće snaći se. Portali, YT kanali, bezbroj TV programa, streaming servisa, knjiga koje možete skinuti u sekundi u pisanom ili audio formatu, web stranice na sve teme, forumi i Facebook grupe, online predavanja, podcasti, stručni časopisi, webinari i tako unedogled.

Kreiranje „kontenta“ sada je obaveza svake pa i male firme ili stručnjaka koji trebaju pisati kojekakve stručne članke i slati ih kroz newslettere, objavljivati na mrežama da bi izgradili svoj stručni status. Autor dobre knjige ne može stati na tome, mora napisati nastavak pa još jedan i dati puno intervjua da bi ostao aktualan. Radi se o tisućama i milijunima redaka teksta, sati izgovorenih riječi o svim mogućim temama koje vas mogu zanimati, a koji se proizvode svaki dan.

I to meni, radoznalom i željnom znanja kakav jesam, nakon početnog oduševljenja sada nosi ogromnu frustraciju i izazove. Kao prvo, čemu posvetiti vrijeme koje nekako imam sve manje i nema mi goreg nego kad ga „potrošim“ na glup članak, lošu knjigu ili seriju. Grizem se jer imam osjećaj da sam sam sebe zafrknuo kada sam pogrešno odabrao (pa sam mogao puuuno bolje provesti to vrijeme). Još mi je gore kad potrošim pola sata birajući što ću gledati ili čitati u golemu moru ponuđenih naslova.

Nekad su urednici radili izbore za nas. Trebalo je samo odabrati radiostanicu, časopis ili novine koji nam „leže“ i vjerovati da će urednik pregledati sve što je dostupno. Uredniku je to, uostalom, posao i za to ima puno više vremena i kompetencija od nas.

Blažena su bila vremena kada je bilo dovoljno da je nešto odabrao Đelo Hadžiselimović da znaš da se isplati pogledati. Sada moramo biti sami svoji urednici, a za to nemamo niti vremena niti znanja.

Kvantiteta nauštrb kvalitete

S količinom informacija i s niskim troškom potrebnim da se one stvaraju, došlo je i do drastičnog pada kvalitete sadržaja. YouTube kanal traži računalo, kameru, mikrofon i internet ili čak samo dobar mobitel, za web stranicu treba vam još manje, portali uglavnom prevode članke s drugih portala, a za mudar post na Facebooku treba vam samo malo slobodnog vremena. I zato je većina toga što nalazimo kada nešto „proguglamo“ zapravo bezvrijedno smeće. Neprovjerene informacije komentirane od strane nestručnih pojedinaca. A na prvu je teško prepoznati o čemu se radi – produkcija je ista, ljudi su uvjereni u to što pišu ili govore, daju nekakve brojke i podatke… Nekad je to bila struka, a sada je to hobi pa je jako velika šansa da ćete izgubiti vrijeme, a često i sliku o realnosti zbog nekvalitetnih informacija na koje ćete naići.

Ovisnost o informacijama

I za sve ovo nisam u stanju ponuditi rješenje. Da parafraziram onaj stari štos: ne nudim vam rješenje, samo se žalim. Ja osobno pokušavam povremeno napraviti određenu vrstu detoksa i sprečavam sam sebe da zadovoljim tu jaku potrebu za novim informacijama koja je pojačana prirodnom radoznalošću zbog čega me zanima praktički sve što postoji. Imam periode kada stalno slušam ili čitam nešto, ali si onda omogućim vrijeme u danu, dok vozim, radim nešto ili cijele dane kada svjesno ne dozvoljavam novim informacijama da mi ulaze u svijest. Naime, shvatio sam da, kada nema tih tihih perioda, uopće ne procesiram informacije koje sam dobio i to bude baš izgubljeno vrijeme. Bez toga primjećujem da nestaje i moja mogućnost da posložim misli, donesem odluke i imam mišljenje o nekim stvarima. No vidim koliko je to teška ovisnost i koliko teško podnosim tišinu pa ruka sama poseže za slušalicama i mobitelom.

Pažljivo biram YouTube kanale i podcaste da uhvatim sadržaj sa solidnom stručnom podlogom jer sada zaista svi o svemu imaju jako razrađena i uvjerljiva mišljenja.

Osim kvantitete sve više pažnje posvećujem i kvaliteti informacija koje konzumiram. Pročitam recenzije knjiga prije nego ih počnem čitati (iako je i to sada varljivo jer i o tome svi imaju svoje mišljenje i rado ga objavljuju). I trudim se knjigu pročitati do kraja umjesto da se uhvatim sljedeće koja mi „naleti“. Pokušavam slušati radiostanice da vidim koju muziku urednici puštaju umjesto da se vrtim u već poznatim playlistama. I u svemu se tome jako mučim i uglavnom ne uspijevam. Svjestan sam, ipak, i ovog novog problema s kojim se suočavamo u ovom čudnom vremenu izobilja i dostupnosti pa ću valjda uspjeti i u tome pronaći neku mjeru. Ako i vi osjećate istu frustraciju, sada barem znate da niste sami.