Živjeti zdravo nije normalno
U posljednjim godinama sve je veća pažnja okrenuta prema zdravlju i, možda još i više, prema zdravom životu.
Nikad nije bilo više ljudi koji trče, vježbaju, voze bicikle; recepti koji se razmjenjuju uglavnom su zdravi, a ne samo ukusni kao nekad. Mnogi izbjegavaju gluten, masno, slatko, slano…
Ukusne nezdrave navike
Skoro svi pokušavamo smršavjeti ili ostati mršavi. I svi znamo koliko je teško, ali se ne pitamo zašto. E pa, evolucijska psihologija rekla bi da je zato što se, kad se pokušavamo ponašati zdravo, zapravo ponašamo neprirodno, suprotno svim svojim nagonima, pravilima koji su naše pretke održali živima.
Zaista, zar se niste zapitali kako to da su nam sve te nezdrave navike i stvari tako ugodne i ukusne? Je li to negdje vrag umočio svoje prste da nas muči ili u čemu je stvar?! Zašto je tako ugodno ležati na kauču, a naporno trčati i raditi trbušnjake?
Zašto je masni čips tako ukusan, a onaj okrugli stiropor ili sušeni kelj kojima se, kao, može zamijeniti baš i nisu?
Kako to da je tako lijepo kada nam se fina čokoladna torta topi u ustima ako je to loše za nas? Kako to da je ta evolucija tako pogrešno razvila naš mozak da nas vodi prema tome da štetimo sebi i svom tijelu ako slijedimo ono što nam pruža užitak? Ne bi li nas užitak trebao poticati da radimo više onoga što je dobro za nas ili barem za našu vrstu? Životinje kroz život uglavnom vode instinkti i nagoni pa dosta dobro funkcioniraju u prirodi, ne bi li naš mozak trebao biti još i bolji od njihova?
Mozgu je potreban upgrade
Jest, sve bi to tako trebalo biti, a nekad je i bilo, ali su se okolnosti u kojima živimo bitno promijenile, a naš mozak još nije doživio toliko potreban upgrade, ni hardverski ni softverski. Zapravo nas kroz život vodi zastarjeli model procesora sa zastarjelim softverom prilagođenim nekom drugom svijetu i problemima.
Naime, ako se vratimo samo stotinu godinu unatrag, većina naših želja i nagona bili su potpuno ispravni i vodili su nas u pravom smjeru. Naš mozak preferira slatke i masne okuse jer oni govore: „To, što jedeš, ima šećera i dat će ti energiju koja ti treba.“ Kaže također i: „Ne jedi stiropor koji nema okus, nikakve koristi od toga, samo trošiš energiju na nešto od čega nećeš imati ništa.“ Relativno nedavno nedostajalo nam je svega pa i hrane. Već su i moji roditelji djetinjstvo proveli gladni nakon rata, a nonići i none veći dio života nisu imali dovoljno hrane. Zato je bilo bitno pronaći, prepoznati i pojesti ono što će ti dati najviše energije.
Priča o masti, kruhu i šećeru kao glavnom obroku jest upravo to – obrok koji će ti dati ono što ti je najviše nedostajalo i što je bilo najteže pronaći. Vitamini i minerali bili su nešto čega je bilo posvuda u obliku voća i povrća pa to nitko nije cijenio niti čeznuo za time; sanjali su o slatkom, o mesu i masti koja daje puno energije za fizički rad kojim su se bavili.
Vježbanje bez gušta
Tu dolazimo i do drugog bitnog zdravog ponašanja na koje se tako teško natjeramo, a to je vježbanje i rekreacija. No ni to nije tako teško shvatljivo. Tu je još i manje prošlo od kada su ljudi bili fizički umorni i iscrpljeni od napornog svakodnevnog rada i sve radili da si olakšaju, smanje napor i odmaraju se kad god su mogli. I sada, kad nam je tehnologija napokon omogućila ono o čemu su generacije naših predaka sanjale, moramo se pobuniti protiv tog nagona koji nam je usađen i natjerati se na fizički napor.
Naravno da se, kada odlučimo prekinuti odmor i krenuti vrtjeti neke pedale i trčati bespotrebno ukrug, sve generacije naših predaka dignu na noge i proglase nas ludim aktivirajući sve nagone i želje da nas u tome spriječe. Zato u tim situacijama osjetimo jak otpor prema tome i želju da ostanemo mirovati i odmarati se. To će se dogoditi čak i kada smo odmorni jer nekada je energiju trebalo šparati zato što nikad ne znaš kada će ti zatrebati. A tom dijelu našeg mozga još nitko nije dojavio da se je svijet promijenio.
Odabrati dugoročno bolje rješenje
No, dobro je što imamo i dio mozga koji je ipak malo moderniji, a to je onaj koji životinje nemaju. To je dio mozga koji zna što se događa, koji zna što će se dogoditi u budućnosti ako se ponašamo onako kako nam naš „stari mozak“ u najboljoj namjeri sugerira. Koji se sjeća zadnjeg puta kada smo se najeli čokoladne torte i poslije umirali od žgaravice. Koji zna kako je dobar osjećaj dignuti se s kauča i odraditi dobar trening ili šetnju. Pamti koliko je sve lakše i ljepše bilo kada smo imali dvadeset kilograma manje i mogli se uspeti uza stube bez da stanemo na pola kako bismo uhvatili zrak.
Ta naša dva mozga su tu i ne idu nigdje, moraju naučiti surađivati. Ovaj „novi mozak“ treba se prestati ljutiti na stari i shvatiti da on samo radi svoj posao onako kako je naučio i pokušava nas zaštiti i sačuvati energiju ako dođu „loša vremena“. No, to ne znači da ga treba i poslušati. Svi znamo da nećemo poslušati nečiji savjet ako znamo da ga daje na osnovu krivih informacija pa čak i ako ga daje u najboljoj namjeri – sjetite se savjeta koje ste sigurno dobili od starijih ljudi koji ne razumiju moderni svijet nego se drže starih „mudrosti“ koje više ne drže vodu.
Znamo i da možemo učiniti i stvari koje nam nisu po guštu i koje su nam teške ako znamo da ćemo tako ostvariti nešto što nam je bitno. Dobro se, kada dođe do iskušenja da krenemo lakšim putem, podsjetiti da ćemo ako smo zdravi imati više energije za posao koji nam je važan; za baviti se djecom, sačuvati zdravlje i držati se dalje od bolnica i doktora.
Trening i zdrava hrana nisu cilj, oni su samo sredstvo da dobijemo ono što nam je važno. Ako se sjetimo zašto to radimo, vidjet ćemo da je odricanje od nekog zastarjelog užitka vrijedno toga i lakše ćemo pomoći „novom“ mozgu da se ovom „starom“ zahvali na savjetu i napravi ono za što znamo da je za nas dugoročno dobro. Povremeno ćemo se i spotaknuti na tom putu, ali tada treba ustati, otresti prašinu i mirno krenuti dalje.