Život u Irskoj: Dublin vs. Cork
Glavni i najveći grad u Irskoj početna je točka od koje mnogi kreću u novu pustolovinu.
Dublin nudi puno mogućnosti pa je zbog toga bio i moje prvo odredište. Vedran i ja zajedno smo započeli našu irsku avanturu, a ubrzo nam se pridružio i Matej. Slavonac, kojeg smo upoznali na sezoni, također se odlučio napraviti korak u nepoznato.
Baile Átha Cliath (irsko ime za Dublin)
Razdvojen rijekom Liffey grad se dijeli na pozitivnu i negativnu stranu, točnije na parne i neparne brojeve kojima se označuju gradske četvrti u okrugu Dublina. Zanimljivo je pritom što se cijela pozitivna strana smatra pogodnijom za život, a sasvim slučajno tamo sam i boravila.
Odmah pri dolasku rečeno mi je da se noću ne šećem sama, pogotovo po centru grada, što je shvatljivo, no u Rijeci nikada nisam imala takvu situaciju i sama pomisao da se ne osjećam sigurno, stvarala mi je nelagodu. Srećom, nisam imala incidenta, a jedinu osebujnost stvarala mi je lisica koju sam znala sresti u jutarnjim satima na putu do posla. Navikla sam se na jelene po Kostreni i divljač na krčkim cestama, ali lisica u centru Dublina? To je nešto što nisam očekivala. S druge strane, policija bez oružja davala mi je dojam da se nasilje ne događa često što je stvorilo pozitivnu atmosferu i nadu u bolju budućnost.
Dolasci i odlasci
Tisuće stranaca doputuje u grad na dnevnoj bazi, sve je puno različitih nacionalnosti i vjeroispovijesti. Centrom odzvanja žamor ljudi i zvuk njihovih kofera koji se kotrljaju po gradskim ulicama. Neki vole užurbani život, no ja nisam gradsko dijete. Sama pomisao da moram potratiti cijeli dan na putovanje kako bih riješila 2 – 3 papira, stvarala mi je muku i stres. Nije mi dugo trebalo da se dogovorim s Vedranom i Matejem pa smo nakon samo tri udarnička mjeseca u Dublinu odlučili pozdraviti svoje ukućane i spakirati svoje kofere.
Novi grad i novi izazovi
Naša sljedeća destinacija bio je takozvani buntovnički grad koji je sagrađen na rijeci Lee, drugi najveći grad u Irskoj s jednom od najvećih prirodnih luka u svijetu – Cork.
Pogled iz autobusa pri ulasku u novi grad zaustavio mi je dah. Dugačku rijeku koja ulazi u grad ispunjavali su brodovi, a mojim mislima plovile su slike našeg najdražeg Grada Koji Teče. Odmah sam se bolje osjećala, preplavila me nevjerojatna euforija, a za njom i ogromna želja za istraživanjem novog mjesta.
Večer se lagano približavala, a mi smo stigli do odredišta. Izlaskom iz autobusa natrpali smo se svim stvarima, kojih je sada bilo puno više nego kada smo došli iz Hrvatske, no srećom smještaj je bio blizu. S Googleom i osmijehom krenuli prema hostelu Kinlay House u kojem smo bukirali boravak sljedeća dana.
Rijeka u mislima, Cork pred očima
Odmah sljedećeg jutra krenuli smo u upoznavanje Corka, istog sam se trena zaljubila! Rijeka Lee koja prolazi gradom, podsjeća na Rječinu, centar je poput Korza, a puni pubovi odaju da se i ovdje ljudi vole družiti. Iako centar sliči Korzu, postoji jedna razlika: nije prepun kafića, već raznovrsnih dućana u kojima svatko može pronaći nešto za sebe.
Često sam se zabijala u pokretne stepenice velikih trgovina jer, baš poput vožnje cestom, i to im je naopako, eto što nam radi navika.
Ono što me tada najviše oduševilo jest blizina svih javnih ustanova koje sam pješke obilazila – sve se veoma brzo i u hodu rješavalo. Uz to, sve se više prelazilo na digitalizaciju pa je papirologija postala veoma jednostavna. Naravno, postoje stvari na koje se nikada nisam navikla, poput mukotrpnog naručivanja kave koju volim. Tko bi rekao da veliki macchiato tamo ne postoji i da im je kava baš toliko loša. Vidi se da im nedostaje utjecaj Italije, no zato su u drugu ruku veoma amerikanizirani.
Smještaj u Corku
Hostel smo bukirali samo tri dana misleći da ćemo pronaći nešto konkretnije. O, kako smo samo bili u krivu! Trećeg dana produžili smo boravak na još tjedan dana, no ni tu nije bio kraj. Traženje smještaja potrajalo je podulje. Prolazili su dani koji su se pretvarali u tjedne, ni na kraj pameti nije nam bilo da ćemo u hostelu živjeti dobra četiri mjeseca. Privatni smještaj teško je pronaći, ali nismo odustajali. Lagano smo se privikli na život u još većoj zajednici od one koju smo imali u Dublinu, 15 ukućana zamijenili smo s 200.
Nekada se planovi ne realiziraju onako kako želimo, nekada je potrebno puno više truda, istraživanja ili jednostavno vremena. To nije razlog da se obeshrabrimo, katkad nam je baš to potrebno. Život nam na svoj način govori da, iako želimo doći brzo do cilja, potrebno je prijeći i put do njega. Nije poanta ostvariti cilj u što kraćem roku, već uživati u priči koja nas vodi do njega. Jedino što nas vodi neuspjehu jest odustajanje, zato trebamo podignuti glavu kada posrnemo i s čvrstom odlukom krenuti dalje bez obzira koliko puta padnemo. Život je lijep kad ga živjeti znamo.
