Život u Irskoj: Prvi koraci u stranoj državi

Nije tako jednostavno kao što zvuči, u kući se iznajmljuje samo soba, a ostatak se dijeli s ostalim ukućanima, koje upoznajete kada uselite ili kada se oni pridruže toj maloj zajednici.

Multinacionalne zajednice

Zajednica u kojoj sam ja živjela sastojala se od 15 ljudi i ukupno pet nacionalnosti, svi smo živjeli u istoj kući te samim time dijelili kuhinju, blagovaonicu, dnevni boravak i kupaonicu. Oni koji su bili pametni i brzo se uselili, ugrabili su sobe s vlastitom kupaonicom dok su se drugi, koji su došli kasnije, morali zadovoljiti ostacima poput sobe s bojlerom koja nije bila namijenjena za spavaću sobu. Zanimljiva je informacija je da je upravo u takvoj sobi boravio Irac i nije se žalio.

Okupljeni s istim ciljem u istoj kući s različitim domovinama i nacionalnostima

Iz potvrde u potvrdu

U Irskoj postoje neka pravila, primjerice da biste dobili smještaj, potrebni su vam posao, račun u banci i PPSN to jest Personal Public Service Number, nešto poput našeg OIB-a. Kako biste dobili PPSN, trebaju vam potvrde od stanodavca i poslodavca, a na termin se čeka i do tri tjedna. S tim brojem i potvrdom o prebivalištu moguće je otvoriti račun u banci koji vam treba da biste primili plaću.

Logično: bez bankovnog računa teže je dobiti posao. Upadnete u začaran krug papirologije i igrate se sa srećom.

Pravila postoje da bi se….

Mene prati sreća. Čini mi se da sam zaobišla sva moguća pravila ili sam išla linijom manjeg otpora, kako god. Sve se događalo u hodu; uz puno smijeha, dosta zabave i malo nerviranja. Pokazalo se da je moj stanodavac očito iznajmljivao na crno, imao je više kuća za najam, a u nekima je boravilo i 40-ak ljudi. Mnogima to nije stvaralo brigu jer smo zbog njega uspjeli dobiti papire koji su nam bili potrebni. Naravno, kasnije je imao problema s inspekcijom, no tada mene više nije bilo u blizini.

Prvi posao

Posao sam našla tijekom prva dva tjedna. Od nekoliko ponuda koje sam dobila, izabrala sam onu koja mi je bila najisplativija, najbliža mjestu stanovanja te najviše plaćena – čistila sam kino u trgovačkom centru koje je udaljeno samo 15 minuta pješačenja od mog smještaja.

Nisam plaćala prijevoz do posla, a radno vrijeme mi je završavalo prije podne. Zanimljivo kako je posao čistačice plaćen više nego posao u restoranima brze hrane.

Dva mjeseca borbe s papirologijom

Iako je plaća bila iznad mojih očekivanja, na početku još nisam imala bankovni račun pa sam dobivala samo polovicu plaće i to na ček. Takva je irska politika, ali nakon još malo papirologije, novogodišnjih blagdana i čekanja, dobila sam ostatak svoje zarade. S bankovnim je računom još jedna briga bila riješena.

Tada se prikupljanje potrebne papirologije činilo kao dugotrajan proces jer se svaki papir čekao 2 – 3 tjedna, ali treba uzeti u obzir činjenicu da je bilo vrijeme zimskih blagdana. Nakon dva mjeseca pao mi je velik teret s leđa i napokon sam imala sve potrebno za normalan život vani. Uskoro sam i sama pomogla mnogima koji su došli nakon mene, dobro poznatog izgubljenog pogleda u potrazi za nečim novim, nečim boljim.

Vrijeme za sljedeći korak

Kada su se strasti smirile, duboko sam udahnula i shvatila sam da Dublin nije mjesto za mene. Nakon razgovora s Vedranom, odlučili smo krenuti u novi izazov, u potragu za mjestom koje bi nama više odgovaralo. Selidba se ponovo dogodila bez puno razmišljanja, baš kao i naš dolazak u Irsku, no to je već neka sljedeća priča.

Došlo je vrijeme i za odlazak iz Dublina