Život u Irskoj: Put u novu pustolovinu

Svatko od nas kroji vlastitu sudbinu. Šest mjeseci bez ijednog slobodnog dana uz dodatan bonus: depresiju, umor i konstantnu negativu punih devet sezona – nakon toliko godina odlučila sam da je dosta. Spakirala sam kofere, kupila kartu i krenula putem Zagreba na svoj prvi let avionom.

Svaka priča vezana uz život vani ima svoje posebne čari. Većinom se radi o subjektivnu gledištu pa ljudi pričaju vlastita iskustva i dijele svoja stajalište. Zato i postoje raznolike priče: one dobre i one loše; no da bismo otkrili pravu istinu, potrebno je neke stvari osjetiti na vlastitoj koži.

Tek je započela moja irska priča

U društvu je lakše

Budući da ovakve odluke polako dozrijevaju, u Irsku nisam krenula sama. Društvo mi je radio najbolji prijatelj, a on je i bio taj koji je predložio odlazak u Irsku. Uvijek je dobro imati se na koga osloniti, a za odlazak u stranu zemlju to je zasigurno veliki plus.

Dobar prijatelj najbolji je suputnik

Prvi slobodni i financijski prihvatljiv let bio je na petak, trinaestog; no Vedran nije htio putovati na petak 13. što je meni bilo jako simpatično i smiješno. Tu nam se sreća već osmjehnula: Vedran je slučajno naišao na jeftinije karte za dan ranije. Da stvar bude još zanimljivija, na petak 13. je aerodrom u Parizu bio zatvoren zbog najsmrtonosnijeg terorističkog napada. Što da kažem, osim veliko hvala mom dragom prijatelju na njegovu praznovjerju.

Stigli smo – i što sad?

Iz Pariza letjeli smo za Irsku i sretno stigli na odredište – u Dublin. Izašli smo iz aviona, pokupili kofere i zbunjeno se pogledali.

Naša želja za novim početkom bila je toliko jaka da smo otišli bez puno razmišljanja i pripreme. Nismo imali dogovoren posao niti smještaj, našli smo se u novom gradu, u novoj državi i jedino što smo znali jest jezik.

Krenuli smo u novu pustolovinu pomalo izgubljeni, no sreća prati hrabre: na izlazu nas je dočekao prijatelj iz Kostrene koji je mjesec dana ranije stigao u Irsku. Znao je da dolazimo, ali nije znao kada, međutim, to ga nije spriječilo da učini dobro djelo i dočeka nas. Tako se Kostrenjani međusobno paze po bijelom svijetu.

Pronalazak smještaja

U prvih nekoliko sati druženja pokazao nam je osnove, kupili smo irski broj mobitela i karticu za javni prijevoz, ručali smo i nastavili šetnju gradom. Hostel u kojem je prijatelj boravio, nama nije odgovarao jer nisu imali miješane sobe, a mi se nismo htjeli odvajati odmah prve noći i to najviše zbog svih stvari, upakiranih u zajedničke kofere, a koje smo vukli sa sobom.

Sreća nas je pratila od prvog trenutka

Sunce, koje nismo ni vidjeli zbog tmurnih oblaka, lagano se gasilo i spuštala se večer, a mi smo i dalje lutali bez smještaja. Hosteli i moteli koje smo obišli bili su ili popunjeni ili s odvojenim muško/ženskim sobama, a hoteli su nam bili preskupi. U trenutku kad smo gotovo odlučili da je pametnije noć provesti na aerodromu umjesto na ulici nepoznatog grada, pronašli smo odgovarajući hostel. Sreća nam se opet osmjehnula!

Spremni na sve

Zbog uzbuđenja, malo stresa i puno novih pitanja – te noći nismo puno spavali. Poučeni upravo stečenim iskustvom, odmah smo počeli istraživati uvjete dugoročnijeg smještaja. Već tijekom noći stupila sam u kontakt s osobom koja je nudila smještaj malo izvan centra grada što je ujedno i jeftinija solucija. Sljedećeg jutra odmah smo krenuli u akciju i otišli u predgrađe zvano Dundrum.

Tamo nas je dočekala kuća koja se još uređivala i neke sobe nisu bile namještene, no to nama nije predstavljalo problem. Informacija da u kući već borave četiri Hrvata samo je još više izmamila osmijeh na lice. Velika kuhinja i blagovaonica, kupaonica s jacuzzijem i zvučnicima, mirno susjedstvo prepuno sličnih kućica, golem trgovački centar te blizina centra grada: sve to zvučalo je fantastično. Naravno, nije sve onako kako se čini na prvu.

Prve noći spavali smo na madracima na podu jer nije bilo kreveta, pokrivali smo se jaknama i odjećom jer nismo stigli kupiti jastuke i posteljinu, nismo znali što nas čeka niti kako ćemo dalje, ali to nas nije obeshrabrilo. Znali smo zašto smo došli i znali smo što želimo.

Svaki je početak težak, ali razlog tome je jednostavan – zato jer je početak, jer doživljavamo nešto novo i upuštamo se u nepoznato. Ako znamo zašto smo započeli, lakše ćemo se nositi s preprekama koje susrećemo. Nas je sreća zagrlila i naš prvi korak u nepoznato bio je veoma zabavan.

Ovo je tek početak jednog divnog razdoblja u kojem upoznajem novo mjesto, nove ljude, nov način razmišljanja i nova pravila. Treba uživati u svakom trenutku koji nam život pruža, tako sam i ja odlučila da ću s užitkom krenuti u novu pustolovinu.

Svaku pustolovinu pa tako i odlazak za nekom boljom svakodnevicom, treba započeti s puno dobre volje i pozitivne energije