Život u službi zajednice: Razgovor s Ivanom Stošićem dobitnikom nagrade za životno djelo Općine Kostrena

Iako ga kao čovjeka i kao svećenika odlikuje iznimna skromnost u svakom pogledu, pitali smo ga koliko mu znači ova svjetovna nagrada te nedostaje li mu Kostrena, vrativši se sjećanjima nakratko i na djetinjstvo i otkrivanje svećeničkog poziva koji ga je prije 30 godina doveo u Kostrenu.

Što Vas je potaknulo da odaberete duhovni poziv i kako su izgledali Vaši počeci kao svećenika?

– Dok sam bio u osmom razredu osnovne škole, otac je počeo govoriti da će me upisati u Srednju građevinsku školu. Jedan inženjer zaposlen u građevinskom poduzeću bio je prijatelj  naše obitelji i naš čest  gost. Ne znam koliko u ovoj činjenici treba tražiti izvor očeve nakane da me usmjeri u građevinsku struku. Ova očeva namjera nije me se posebno dojmila i tada uopće nisam razmišljao o mojem  budućem životnom zanimanju. No koncem te školske godine najednom me „preplavila“ snažna misao i želja da budem svećenik. U našoj se obitelji često zajednički molilo Bogu, redovito sam nedjeljom dolazio na  misu, bio sam ministrant, no pomisao na svećeništvo nije mi se pojavljivala u svijesti. Ovu svoju, i za mene iznenadnu želju prenio sam mami koja je još od mojih viših razreda  osnovne škole govorila da ću upisati gimnaziju i poslije na neki fax jer sam bio uzoran učenik.  Mama na ovu moju želju za svećeništvom,  u prvi mah  nije ništa rekla no obećala je da će o tome razgovarati s ocem. I taj se za moj kasniji život odlučujući razgovor roditelja, zbio jednog jutra. Dok su roditelji žestoko raspravljali, prepirali se, ja sam iza zatvorenih vrata  tu roditeljsku raspravu napeto prisluškivao i strepio za ishod tog roditeljskog razgovora. Iz njihova razgovora zamijetio sam  da je mama na mojoj strani a tata je rezolutno odbacivao opciju da nakon osmogodišnje škole pođem u svećenike. Roditeljski se razgovor o meni stišao i nisam mogao razabrati koji je ishod razgovora. Mama mi je poslije rekla da je rezultat  neriješen ali da će ona nastojati da na koncu bude na crti moje silne želje. I tako bi! Sa svjedodžbom osmoga razreda otputovao sam u Pazin i tamo, u sjemeništu započelo je moje svećeničko formiranje i četverogodišnji studij klasične gimnazije.  Ova moja odluka za svećeništvo bila je odluka srca prije nego li razuma. Niti sam znao niti se pitao što znači nasljedovati Isusa Krista svećenika, koje poteškoće to sa sobom nosi. Tek kasnije, u procesu odgoja, obrazovanja i studija, ta moja odluka srca, razumom se pročišćavala i bistrila do konačne odluke da je to moj životni put. Prava vjera u Boga i razum međusobno se ne isključuju. Istinska vjera  treba i traži razum da ne završi u kojekakvim devijacijama. Ovaj me svećenički poziv koštao svih snaga i zdravlja, ali jedino se u njemu osjećam „doma“.  Nakon mature bio sam poslan u Rim. Stanovao sam u kolegiju Germanicumu a studij, prvo filozofije a potom teologije, upisao sam i slušao predavanja na sveučilištu Gregorijani.  U Rimu sam bio zaređen za đakona a u Rijeci, u katedrali sv. Vida, za svećenika. Kao svećenik-student pomagao sam na nekim rimskim župama, a za vrijeme ljetnih praznika, kao svećenik sam pastoralno djelovao u nekoliko župa u Njemačkoj.

Kako ste doživjeli svoj dolazak u Kostrenu prije 30 godina i što je tada ostavilo na Vas najsnažniji dojam?

– Godine 1985. došao sami iz Rima  u Rijeku i počekom listopada počeo predavati na Riječkoj teologiji, putujući na relaciji Ogulin – Rijeka tjedno više puta. A onda te iste godine u kasnu jesen dobivam dekret za Kostrenu u kojoj do tada nikad nisam bio. Imao sam dakle zadaću predavača na Teologiji u Rijeci i istodobno župnika dviju župa u Kostreni. Bio je vrlo hladan dan kad sam prvi put došao u Kostrenu kao upravitelj župa. U župnom stanu u koji sam se trebao useliti, već je više godina stanovao jedan bračni par. Soba koju sam na katu dobio bila je gotovo prazna, jedan krevet i stol sa stolcem. Prvo što mi je u toj situaciji bilo činiti jest priskrbiti drva da ugrijem sobu kako bi u njoj mogao boraviti jer zima je bila pred vratima. I krov na zvoniku župe crkve kao i krov župnog stana vapili su za hitnim sanacijama.

Koji su Vam trenuci kao župnika u Kostreni bili najposebniji ili najizazovniji?

– Na prostoru ispred župne crkve sv. Lucije bilo je stablo divljeg kestena i na to je stablo netko pribio drvenu ploču s košem. Tu su se ponekad popodne okupljali  srednjoškolci i igrali košarku. Poneki puta bi im se priključio i igrao s njima. Rado su me primili za suigrača. U župnim crkvama iznenadio me mali broj na nedjeljnu misu okupljenih župljana. Valja reći da tih prvih mjeseci moga boravka u Kostreni, odmah su mi dobrohotno pristupili neki župljani i konkretno mi pomagali uklopiti se u novu sredinu i novo radno područje. To su bili pojedinci ali i poneka obitelji. Kasnije su se velikodušnom suradnjom priključivali i drugi…  Po mojem doseljenju u Kostrenu dojmila me se pozicija župnog stana s jedinstvenim pogledom na Vela i Mala vrata, na moćnu Učku i njezine zalaske sunca, na kostrenske plaže i šetnicu. Kao župniku u Kostreni posebni trenutci  i razdoblja,  vezana su za velike kostrenske blagdane i fešte, Božić, Uskrs, svetu Luciju, svetu Barbaru i nedjeljne svete mise, prvu pričest, krizmu, vjenčanja, oproštaje od preminulih župljana na mjesnim grobljima.

Kako ste surađivali s lokalnom zajednicom i institucijama? Postoji li neki projekt na koji ste posebno ponosni?

– Suradnja s lokalnom zajednicom, prije svega s općinskom upravom na čijem su čelu bili M. Čubrić, M. Uljan, M. Marunić i sada D. Vranić, bila je ne samo tolerantna, nego nošena uzajamnim uvažavanjem ovih dviju institucija – župe i općine, a jednoj i drugoj instituciji zajednička je skrb za opće dobro svih žitelja našega mjesta i u tome smo  našli zajednički jezik i učinkovito surađivali što je vidljivo u ostvarenim djelima temeljite građevinske obnove obiju župnih crkava i župnog doma u sv. Luciji. Smatram da je nutarnja temeljita obnova župne crkve sv. Lucije po nacrtima akademika Borisa Magaša, vrlo uspjela sinteza prošloga i sadašnjeg vremena. Nadalje smatram da su obnoviteljski zahvati na crkvi sv. Lucije iznutra i izvana prigodom proslave 300. godišnjice posvete crkve, zahvaljujući suradnji mnogih kostrenskih udruga i institucija, bili i jesu  ono na što kao mjesto i župa smijemo biti ponosni.

Kako biste opisali zajednicu vjernika u Kostreni i što ste smatrali najvažnijim u radu s njima?

– Župne zajednice sv. Lucije i sv. Barbare, kroz ove decenije koje smo zajednički proživljavali, prolazile su i prolaze kroz sve one plime i oseke vjerničkog života o kojima apostol Pavao piše u svojim poslanicama. Osim onih izvanjskih aktivnosti župe, kao što su gradnje i održavanja sakralnih zdanja,  život jedne župne zajednice, njezin glavni dio, jesu na van nevidljivi duhovni doživljaji i iskustva na liturgijskim vjerničkim okupljanjima, na sv. misama, adoracijama, pobožnostima križnoga puta i krunice, molitvenim susretima, ispovijedima. U svemu ovome nabrojenome, poneki puta dogodi se ono nešto „više“, onaj neki „klik“ koji  otvora novu dimenziju, dimenziju Božje blagotvorne prisutnosti. Bit rada župnika u župi je usmjeravati ljude Bogu. 

Kako ste doživjeli prelazak iz Kostrene u Rijeku i preuzimanje nove uloge rektora katedrale sv. Vida? Nedostaju li Vam Kostrena i rad u zajednici kroz župničko poslanje?

– Prijelaz iz Kostrene u Rijeku doživio sam u prvi mah kao neznatno preseljenje iz jedne ulice u drugu. Rijeka mi nije strani grad. U mojim srednjoškolskim  i studentskim godinama, na putovanju za druge  destinacije, zaustavljao sam se u Rijeci, uzimao predah za daleka putovanja i vraćao se opet. Kroz 35 godina svakodnevno sam iz Kostrene putovao u Rijeku, na Teologiju kao predavač.  Svakog dana osim nedjelje, pola dana radno  sam provodio u Rijeci. Osim toga u Rijeci sam, u katedrali zaređen za svećenika. I sad, pri koncu ovozemaljskog života dolazim u katedralu s,  za mene, novom zadaćom. Nastojim upoznati novi radni i životni ambijent. Smatram da je ova promjene dobra za župne zajednice u Kostreni i za mene osobno. No, kako vrijeme teče, Kostrena mi sve više nedostaje. Najveći dio svojega dosadašnjeg života proživio sam u Kostreni i to je na meni ostavilo neizbrisivi biljeg, biljeg kojeg ću jednom ponijeti u nebo. Nadam se nebu. 

Što za Vas znači nagrada za životno djelo Općine Kostrena i kako doživljavate priznanje za Vaš rad?

– Počašćen sam tom nagradom  Općine Kostrena.  Ova  je općina  u nekim aspektima pri vrhu hrvatske i europske izvrsnosti, stoga mi je čast primiti priznanje od takve institucije. Zahvaljujem svima onima koji su i na taj način vrednovali moj dugogodišnji pastoralni rad u Kostreni. Ova mi nagrada znači i  utoliko što dolazi od općine, dakle jedne sekularne institucije. Kod nas naime u Crkvi obično kad bi se trebalo nekome zahvaliti za dobro učinjeno djelo, kaže se „Bog plati“. Da to je točno, Bog najbolje vidi i njegovo priznanje i nagrada je na prvom mjestu. No mi ljudi nismo anđeli, životno nam je ponekad potrebno priznanje i potpora naše društvene okoline, posebice kad se istroše tjelesne i duhovne snage, kad se ostari i kad se doživljava da društvu više ne možeš ništa pridonijeti nego živiš pod dojmom da si društveni teret.

Što biste željeli poručiti Kostrenjanima?

– Ono na što bi se ljudi koji žive u Kostreni mogli znatnije usmjeriti, čini mi se da je jačanje zajedništva, podizanje zdravog, inkluzivnog lokalpatriotizma, jačanje svijesti da svi skupa činimo jednu cjelinu, da smo Kostrenjani ne toliko po krvi, koliko po prihvaćanju i ljubavi prema mjestu u kojem živimo. U jačanju te pripadnosti svojem mjestu značajan doprinos daju Dječji vrtić i Osnovna škola kao i župne zajednice i neke udruge. Kao svećeniku neka mi bude dopušteno ljudima dobre volje preporučiti okretanju Bogu. Svjesnim i slobodnim okretanjem Bogu život nam automatski ne postaje lakšim nego smislenijim i punijim.