Kako je nastalo groblje u Sv. Luciji
Nedavno je završeno posljednje proširenje groblja u Sv. Luciji i tako je ono povećano za 579 ukopnih mjesta. Prošireno groblje blagoslovio je kostrenski župnik Ivan Stošić, a ja sam se zapitala kako je i kada počela povijest našega groblja.
Lucijansko groblje datira od polovice 19. stoljeća, točnije od 1855. godine. Matična knjiga umrlih „Liber defunotorum“ počinje 1815. godine i u nju prve umrle upisuje tadašnji župnik Matija Thus. Do 1855. umrli iz Sv. Lucije pokapali su se na grobljima na Trsatu i u Bakru i to stanovnici zapadnog djela Kostrene pretežno na Trsatu, a oni s istoka u Bakru, što je i logično.
Uspomena za budućnost
Na 51. stranici knjige nalazi se zapis koji je napisao tadašnji župnik Juraj Mance. Naslovio ga je „Uspomena za budućnost“, a pisan je na hrvatskom jeziku iako su se u to vrijeme crkvene knjige vodile na latinskom. U zapisu župnik bilježi pod kojim je okolnostima došlo do gradnje „vlastitog grobišta“ u plovaniji Sv. Lucija i kako su „župnici s najvećom revnostjom nastojali zakonito sebi pravo mestnog grobišta zadobiti“. Iz zapisa se vidi da gradnja groblja nije tekla glatko.
Župljani su „svoje mrtve stranom na Trsatu, stranom pako u Bakru pokapali“ i kako je to donosilo „mnoge teškoće mestnom župniku u tečnom obavljanju dužnostjah“ nastojali su već prije „s najvećom revnošću zakonito sebi pravo mestnog grobišta zadobiti“.
Gradnja groblja nije glatko protekla
Ali „poradi žestokih oporah župljana odustati silovani biše“ pa je župnik zato odlučio da će i po cijenu svojega života „ako od potribe bude“ ishodovati gradnju groblja „usprkos najružniijim pogrdbam najstrogiim prijetnjam mojih župljanah i to: Glavanah, Žukničarah, Šodićarah kojih načelnici Lovra Dujmić, Mihovil Ružić, Matej Glavan (ovo je sve podvučeno debelom crtom kao da je autor htio to posebno naglasiti) za više danah na strogi zatvor osuđeni bi“.
Grobište prigotoviti se mora
On dalje piše da je 5. rujna 1854. „udario vruću molbenicu temelitima dokazima podupretu preuzvišenom gosp. Mirku Žegoviću biskupu Senjsko Modruškom odpremio“. Žegović je „blagim svojim nastojanjem kod vrhovne Županije Rečke natoliko isposlovao da već dne 20 studena 1854 pronađe shodno mestište za grobište“. Odlučeno je da to bude zemljište Frana Sablića Matejeva iz Žuknice i pok. Pavla Šikića koje je izmjereno i procijenjeno. Na osnovu toga „poštovanom ovomestnom glavarstvu stroga naloga stiže, da do zadnjega kolovoza o.g. grobište prigotoviti se mora“. Na osnovu toga naloga „poštovani gosp. Gergur Tićac općinski glavar i Juraj Medanić pronašli su zidare iz plovanije Šiljevica sv. Jakov i s njima sklopili ugovor i cijenu. Zidanje groblja započeto 21. kolovoza 1855, dne 12. listopada 1855 dogotovljeno“.
„Dne 14. listop.1855 po prečasnom gospodinu Vinku Šoiću, opatu i kanoniku bakarskom, svečano u prisustvovanju više odlikovanih muževah i mnogobrojnog pučanstva blagoslovljeno.“
„Dne 16. listopada 1855 navečer o 7 satih preminuše u gospodinu udova Mare Susanić Mateja, starosti 80 godinah, u ovom novom mestnom grobištu nad velikim križem svečano pokopana po nami dne 18. listopada 1855 Jurju Mance župniku mestnom, m.č.g. Alexandru Baru kapelanu i učitelju mestnom, v.č.g. Mateju Grškoviću župniku S. Barbare u Kostreni.“
I na kraju župnik Mance piše: „Spomen na mene ti brate, koliko put u ovom grobištu pokopao budeš.“ Zadnji mještan Sv. Lucije koji je pokopan na groblju na Trsatu 4. listopada 1855. jest Ferdinandus Ružić Simeonisa iz Sv. Lucije. Nakon njegova upisa župnik je upisao „Tebe Boga Hvalimo“.
„Uspomena za budućnost“ koju je napisao župnik Juraj Mance govori nam da gradnja našega lucijanskoga groblja nije išla ni glatko ni lako. Bio je velik otpor nekih „župljanah“ koji su se tome žestoko protivili. Iz zapisane uspomene ne može se razaznati razloge za to i s današnjeg gledišta to protivljenje doista je nerazumljivo. I danas, uza svu prometnu povezanost s Trsatom i Bakrom, njihova su groblja poprilično udaljena od Kostrene, a kad razmislimo da je tu razdaljinu trebala proći pogrebna povorka po putićima i lošim makadamskim cestama, onda je čuđenje tom otporu još veće. I sam župnik u „Uspomeni“ navodi da je i njegovoj dužnosti to pričinjavalo probleme.
No, kako bilo da bilo, groblje je napravljeno i mi danas, 166 godina kasnije, na njemu pokapamo naše drage koji odlaze u vječna sjećanja. I hvala župniku Jurju Mance na ispisanoj uspomeni!