VREMEPLOV: Skupine “Trinajsta” i danas se sjećaju stariji mještani

Budući da sam bio aktivan član skupine Trinajsta, kojih se i danas sjećaju starije generacije, sa željom da naše djelovanje ostane sačuvano, nastao je i ovaj zapis.

Zašto naziv Trinajsta?

Bilo je to prvih mjeseci po okončanju Drugoga svjetskog rata, a možda i zadnjih mjeseci pred završetak rata. Josip Pepe Jurković imao je gostionicu (također i prodavaonicu mješovite robe) u Sv. Luciji, danas na broju 39. Preko puta ulaza u gostionicu i preko puta ceste u ograđenom se otvorenom prostoru nalazilo skladište građevinskog pijeska, koji je Pepe prodavao „na malo“. Taj smo prostor svi znali pod nazivom Mel jer se u kostrenskom dijalektu onaj sitniji građevinski pijesak (ne onaj najfiniji) naziva mel. Kad bi se željeli sastati, onda se samo kazalo – na Melu u taj i taj sat.

Slavko Paškvan (1913. – 2000.) jednom mi je prigodom kazao kako je i njegova generacija u mladim danima nekoliko godina djelovala pod nazivom Devetica, jer ih je bilo devet. Na žalost, nemam koga pitati za podatke o toj skupini. Neka bude barem ovako zabilježeno.

Možda smo Pepu nešto neprikladno učinili i nečim ga razljutili pa je jednoga dana kada smo stajali na Melu Pepe ljutito izletio iz svoje gostionice i viknuo: Vi ste prava zločesta trinajsta marš kumpanija! Navodno je za Prvoga svjetskog rata služio u „kumpaniji“ pod tim nazivom. Nama je taj naziv bio prihvatljiv pa smo za našu družinu sami sebi dali naziv Trinajsta (ime nema veze s Trinajstom Primorsko-goranskom partizanskom divizijom). Sljedećih skoro 10 godina bili smo „glavni“ u Kostreni.

Bilo nas je 13, pa smo valjda i po tome dobili ovaj naziv:

1. Ivan Ružić Ive Črni (1924. – 2009.)
2. Milivoj Šodić (1928. – 2015.)
3. Boris Vranić (1928. – 2001.)
4. Ivo Vranić (1929. – 1979.)
5. Ivica Vičević Čaruga (1929. – 1995.)
6. Ado Grdaković (1929. – 1999.)
7. Ante Ružić (1929. – 2003.)
8. Ado Šarinić (1929. – 2007.)
9. Božo Šikić Graja (1929. – 2017.)
10. Ante Jurković (1929.)
11. Vjekoslav Bakašun (1929.)
12. Gojko Glažar (1930.)
13. Slavko Sablić Bariša (1930. – 2009.)

Vesela družina

Naš neslužbeni vođa bio je Ivo Ružić (Ive Črni, nadimak je dobio zbog crne kose). Iako nije uvijek sudjelovao u našim noćnim pohodima, bio je najstariji i svi smo ga prihvatili kao vođu.

Zanimljiva je činjenica da su četvorica članova Trinajste, a ujedno i polaznika Nautike u Bakru bila na polugodištu prve godine školovanja isključena iz škole zbog velikog broja negativnih ocjena. Oni su poslije godinu dana ponovo upisali Nautiku u Bakru, okončali školovanje te kao i svi ostali nautičari iz Trinajste, postali tijekom godina viđeni i priznati pomorski časnici te zapovjednici broda. I ostali su članovi tijekom života postigli zavidne rezultate.

Pjesma i čašćenje

Po čemu nas još uvijek pamte Kostrenjani? Prije svega po noćnim pohodima u Kostreni. Činjenica je da smo mnogo pili (u pravilu vino) i kad bismo se sastali uvečer u nekoj gostionici (krčmi), izašli bismo dobrano pijani. Krenuli bismo bez određenog cilja, ali s namjerom da zapjevamo pred kojom kućom u kojoj je bila djevojka naše dobi. Tiho smo došli do kuće, a onda iz sveg glasa zapjevali. Cilj nam je bio da gazdarica otvori kuću te nas počasti pićem (u poratnim godinama nije bilo previše jela) i svakako skuha kavu (što bi nama pijanima dobro došlo).

Gostionica u Urinju

Ako je u kući bila djevojka koja je simpatizirala koga iz naše družine (ili netko iz naše družine nju), majka bi je požurivala da se odjene i uredi pa dođe među nas. Najčešće je i harmonika bila s nama pa bi se počelo pjevati. Ostali bismo možda i sat vremena te krenuli dalje.

Ta se harmonika sa 120 basova nazivala omladinska, a netko ju je prvih godina poslije rata donio u Kostrenu i dao na korištenje omladinskoj organizaciji – zapravo smo mi bili ta omladina, a imali smo i svirače. A jadna je harmonika mnogo „propatila“ s nama. Nosili smo ju svakuda, ostavljali je, polijevali vinom i slične bedastoće, ali je uvijek bila u dobroj uporabi.

Dešpeti

Bilo je i onih vlasnica koje noću nisu htjele otvoriti kuću iako su dobro znale tko je pred vratima. To bi nas razljutilo i smislili bismo kako vlasnici napakostiti.

S pravom se čitatelj može zapitati zašto pišem o vlasnicama i gdje su njihovi muževi. Oni su bili pomorci i njihov je dom bio brod – mahom nisu bili u Kostreni.

Moram napomenuti da nikada nikome nismo pravili štetu ili barem nismo imali namjeru to učiniti. Činili smo dešpet (dišpet), čemu najviše u književnom jeziku odgovara riječ nestašluk, iako se ta riječ ne može baš doslovno primijeniti u našem slučaju. Kad bi na uporno pjevanje i prozivanje vrata kuće ostala zatvorena, trebalo je nešto smisliti za osvetu. Tada bismo lonce sa cvijećem odnijeli u dvorište kojoj susjedi (po mogućnosti s kojom je u svađi) pa i na veću udaljenost (imali smo snage!). Nekad bismo skinuli žaluzine s prozora u prizemlju i objesili ih na neko udaljenije stablo. Svi su znali da je tu noćas bila – Trinajsta! U tim bi noćnim pohodima po Kostreni dočekali zoru, a nekada i jako sunce, pa mamurni pošli svojim kućama.

Tanci i divojke

Bili smo na svakoj plesnoj priredbi u Kostreni, posebno za vrijeme karnevala. I u sali kod Krpana i u sali kod Katunarića te na terasi Narodne čitaonice. U pravilu nismo bili plesači što su nam djevojke zamjerale. Radije bismo pili za stolom i pjevali. Bili su i neki od nas (zapravo većina) mudrice pa bi pred zadnji ples zaplesali sa svojom simpatijom kako bi ju nakon toga otpratili kući.

Nekad bi Ivo Črni već predvečer kazao: Danas gremo na tanci va Krasicu. Svi smo to prihvatili bez pogovora. Nekad smo išli na ples u Sveti Kuzam, „va Kuginu jahtu“. Netko bi tijekom plesa upoznao djevojku i otpratio je do kuće čak u susjedno selo i onda se sam noću vraćao kući preko Raspelja. Sve smo obilazili pješke i ništa nam nije bilo teško i ničega se nismo bojali.

Nismo nikada izazivali kavge niti učestvovali u tučnjavama, ali sjećam se te jedne jedine tučnjave započete na terasi Narodne čitaonice. Na suprotnoj strani bio je Milan Kovačević kojega smo tukli. U svojoj obrani bacao je prema nama cigle, a jedna me pogodila u glavu i sjećam se da su me polijevali vodom.

Trinajsta za Pomorac

Sva su ta naša dnevna i noćna događanja trajala su do pedesetih godina prošlog stoljeća. Tada je većina članova Trinajste pošla ploviti, a neki su se oženili, neki zaposlili pa je aktivnost, po sili tih prirodnih zbivanja i posljedičnog osipanja, jenjavala. Naše aktivnosti usmjerile su se prema nogometnom klubu „Pomorac“ u čijoj su momčadi bili zapaženi Ante Jurković, Ivo Vranić, Božo Šikić i Slavko Sablić kao igrači. Osim svog igračkog doprinosa Ante Jurković, geodetski tehničar, obavio je premjer za novo igralište u Žuknici, izradio geodetski elaborat i iskolčio teren, a Vjekoslav Bakašun nije nikada obukao nogometni dres, ali je bio 67 godina član uprave, a 13 godina predsjednik Kluba.

75 godina od Trinajste

Godine neumitno prolaze. Kada ovo pišem prošlo je već oko 75 godina od dana najjače aktivnosti Trinajste. Sve je manje onih koji nas se sjećaju, a od aktivnih članova Trinajste u 2020. godine živi su Ante Jurković u New Yorku, Gojko Glažar u Rožmanićima i Vjekoslav Bakašun u Sv. Luciji. Nekoliko mještanki i mještana nagovaralo me da ipak nešto napišem za uspomenu na djelovanje Trinajste i objavim u časopisu i na portalu „Naša Kostrena“ kako bi ovaj tekst bio dostupan većem broju čitatelja. Pokušao sam to napisati, a jesam li uspio u tome, neka ocijene čitatelji i ova dvojica još živih. Možda će nekad koja kći ili sin ili koji od unučadi pročitati ovaj tekst i sjetno se prisjetiti svojeg pretka, člana Trinajste.