Put svetog Jakova – Camino Frances

Put svetog Jakova je mreža hodočasničkih ruta koje vode prema Santiagu de Composteli, gdje se prema tradiciji nalaze relikvije svetog Jakova apostola. To je jedno od najstarijih i najpoznatijih hodočašća u Europi, a UNESCO ga je proglasio svjetskom baštinom.

Camino Frances je ruta na putu svetog Jakova duga oko 770-800 km koja vodi od francuskog mjesta Saint Jean Pied de Port i ide skroz do Santiaga de Compostele u Španjolskoj do katedrale sv. Jakova. Camino Frances je najposjećenija ruta među svim putevima, a postoji i portugalski, sjeverni, engleski i drugi putevi.

To je hodočasnički put koji se prelazi pješice, biciklom ili na konju i spaja duhovno iskustvo sa fizičkim izazovom. Camino Frances prolazi kroz četiri španjolske pokrajine: Navarra, La Rioja, Kastilja i Leon te Galicija. Tijekom srednjeg vijeka Santiago de Compostela je bio jedno od tri najveća hodočasnička odredišta uz Rim i Jeruzalem. Na trasi je izgrađeno više od 1800 povijesnih građevina- crkava, samostana, bolnica i mostova. Na put se može krenuti doslovce od vašeg kućnog praga. No, jednom kad dođete do neke od uhodanih ruta, pratit ćete žute strelice i Jakobove kapice kao simbol Camina. Često hodočasnici vežu na svoje ruksake školjku Jakobove kapice.

Odluke i pripreme

Ljudi se mjesecima pripremaju na fizički napor koji ih očekuje na Caminu, a netko samo krene. Nema pravila, bitno da se krene i prepusti putu. Obično kažu, ako želiš vjerovati da je svijet dobar, otiđi na Camino, ako misliš da je loš, upali tv.

Moja prvotna ideja je bila da idem na proljeće na Camino, međutim spletom sretnih događanja odluka je pala na deveti mjesec. No, dani su prolazili, mjeseci, sve do sredine osmog mjeseca ja sam kao papagaj ponavljala da idem na Camino, međutim niti sam pitala na poslu, niti sam trenirala, niti sam imala opremu, a bome niti avionsku kartu… A onda je pao neki rok dokad moram to sve obrazložiti i poslodavcu i bilo je to na moj imendan, 11.8. Nisam mogla pobjeći od toga, rekla sam napokon poslodavcu, tražila godišnji i toga dana sam kupila avionsku kartu s Krka do Charleroi, iz Charleroi do Biarritza u Francuskoj. Više nije bilo povratka, to je bilo to. Karta je spremna, prošlo je još nekoliko dana dok nisam otišla kupiti ruksak, tenisice, vreću za spavanje, ma sve što mi je trebalo i što će se kasnije pokazati – nije trebalo… Ovo ljeto sam hodala manje nego inače, ali već šest godina planinarim upravo iz tog razloga što sam htjela biti spremna kad mi se otvori mogućnost  ići na Camino. Međutim, nisam nikad u komadu hodala više od tri dana zaredom neku veću kilometražu, a sad sam odlučila ni manje ni više nego na rutu od cca 790 km. Međutim, nisam nikad gledala na to kako ću ja odhodati 790 km, nego mogu li ja dnevno napraviti 20, 25, 30 km? To sam znala da mogu, ali hoću li moći svaki dan raditi tolike kilometre? Idem vidjeti, što bude bude, povratka nema, ne odustajem tek tako…

Bojala sam se neke ozljede, odlučila u startu da se neću forsirati, da ću raditi i pauze ako treba. Međutim jednom kad sam stupila tamo, nikakva pauza nije dolazila u obzir, put me zvao iz dana u dan. No krenimo redom. Od opreme, tri najbitnije stvari koje sam već nabrojala (tenisice, ruksak, vreća za spavanje) svakako je dobro imati dobre čarape, obično su to od merino vune, možda one s prstima, koje nisam imala, vazelin krema, dupla odjeća, jednu nosite, drugu perete, a imala sam i treću koja se sušila i to je bio zapravo višak. Kad krenete na put, manje je više. Putem najbolje vidite što vam je višak, ali kad krećete mislite da će vam sve trebati. Ja sam imala sreću da sam išla period od 15.9. do 18.10 i u malo više od mjesec dana padala je samo 2 put kiša. Moja kabanica je bila teška, i ako mi nešto na kraju nije trebalo, bila je to ona, ali sam je morala imati uza se, bar sam tako mislila.

Smještaj i planiranje 

Camino je bila moja dugogodišnja želja da se više ni ne sjećam kad je to krenulo, možda isto od gledanja filma The Way sa Martinom Sheenom.  Pročitala sam neke knjige o Caminu, bila na nekim predavanjima, slušala ljude koji su bili, gledala fotografije, jako sam to htjela. Shvatila sam da na taj put, hodočašće, čovjek može ići sam, da mi ne treba nitko i da idem sama. Nisam se ni potrudila ikoga pitati da ide sa mnom, možda naći nekog od planinara jer sad vidim da mnogo njih želi ići, ali se ne usude sami ili nemaju vremena. To je toliko uhodan put da si zaista možete sami sve organizirati i zapravo čovjek se treba samo tamo pojaviti i prepustiti se da te put vodi. Rezervirala sam si noćenje prva tri dana i kad sam jednom krenula, put me vodio, nisam se zamarala rezervacijama. Prvi dan sam u Saint Jean Pied De Portu dobila hodočasničku putovnicu (Credential) i u njoj skupljala svakodnevno pečate prilikom dolaska u kafiće, restorane, crkve, albergue, putovnica je služila kao dokaz da sam prošla Camino, s njom sam ostvarivala popust na ulaske u crkve i muzeje, noćenja. Nakon prehodanog puta dobije se potvrda (Compostela) da ste prošli Camino de Santiago.

Na Caminu postoji bezbroj smještaja u općinskim prenoćištima, privatnim, crkvenim ili donacijskim albergueima. Albergue je najjeftiniji smještaj i najviše ga ljudi koriste, a cijena mu kreće od 8 eura nadalje, najčešće 10 eura. I to je skroman smještaj u kojem dobijete krevet i jednokratnu posteljinu, za koju je ponegdje nadoplata euro. E da, smještaj, tog sam se najviše bojala. Hoteli mi nisu bili opcija, makar ljudi koriste i hotele, svatko sa svojim željama i mogućnostima. No, ja sam odmah odlučila ići u albergue, iskusiti nešto čega se najviše bojim. Nisam se bojala hoću li moći hodati, ali sam se bojala hoću li moći spavati u prenoćištima sa 5, 10, 15, 20, 30 ljudi u istoj prostoriji. No, odlučila sam izaći iz svoje zone komfora, testirati samu sebe. Ponijela sam više pari čepića za uši, slušalice za uši. Moje prve noći su bile ravne katastrofi. Teško sam mogla zaspati i imala sam osjećaj da nisam cijelu noć spavala. Moja prva noć u hostelu u Biarritzu gdje sam se našla u srednjem krevetu jer su tamo pak bila tri kreveta na kat je bila takva da sam iz srednjeg kreveta izašla van (u tom trenutku nije još bilo nikog u sobi) i stajala jedno pet minuta kraj kreveta dok se nisam opet smirila i vratila nazad u krevet. Jednostavno nisam mogla disati… Ujutro sam prva otišla iz hostela, obišla Biarritz, vlakom se zaputila u Bayonne a zatim Saint Jean Pied De Port u Francuskoj otkud je start francuskog camina dugog 790 km do Santiago de Compostele.

Svaki dan novo mjesto, novi ljudi

Prvi dan u Saint Jean pied de portu sam imala sreće jer sam pri rezervaciji uzela alberge koje ima normalne krevet, bez katova i moj je još bio malčice odvojen od drugih. Ujutro prije prvog koraka na caminu upoznala sam Claudiju iz Italije i nju sam sretala do kraja puta i to mi je bilo skroz fora jer bih u svim gradovima i selima sretala ljude koje sam putem upoznala ili mi je lice bilo poznato i to je draž puta. Makar čovjek pješači i čini se kako sporo idemo kroz dan i cijeli dan katkada prođe u hodanju 20 i više kilometara, kada to radite iz dana u dan, zapravo vam vrijeme prolazi jako brzo i često se nisam mogla sjetiti gdje sam jučer prespavala. Sve ide jako dinamično, svaki dan novo mjesto, novi ljudi, novi kreveti. Ustani, hodaj, spavaj i tako svaki dan, između koje jelo i piće i neizostavno ručno pranje rublja gotovo svaki dan, pravi vojnički režim. Gradovi ispred nas su se samo izmjenjivali, Pamplona, Burgos, Leon, Astorga, toliko lijepih mjesta i krajolika, različite klime, predivna sela Castrojeriz, Rabanal del Camino, El Acebo de San Miguel, O Cebreiro…

Prvi dan preko Pireneja kažu da je ujedno i najteži budući postoji određena visinska razlika više od 1000 mnv i 26 km, međutim meni kao planinaru nije taj dan bio najteži. Ja sam prve dane bila pod određenim adrenalinom da mi je sve bilo super. A onda je krenula bol u tabanima, znači nisam imala nikakve upale mišića ili tako nešto, ali tabani, stajati na nogama… S vremenom je krenula i bol u kukovima, sve sam to pripisala teškom ruksaku. Dobra stvar je što postoji i opcija transporta prtljage pa ako znate gdje ćete idući dan biti, možete poslati ruksak transportom, platite online ili ostavite novac u kuverti. Koristila sam tu opciju 5 puta od 34 dana koliko sam ukupno hodala. U Saint Jean Pied De Portu sam dobila raspored ruta i držala sam ga se do zadnjeg dana, s ponekim izmjenama. Jednostavno mi je pasalo da se držim nekakvog programa i kad mogu dalje hodati ostanem ipak odmoriti ili kad bih rado odmorila prisilim se napraviti još koji kilometar dalje. Kad sam shvatila da tako rade i ljudi koje sam stalno sretala trudila sam se pratiti ritam. Makar, ovo je moj put i ne treba gledati druge, ali nekako sam ipak nesvjesno gledala i htjela sretati ista lica. Najviše vremena sam provela s čovjekom koji je krenuo pješice iz Budimpešte još u travnju. Prohodao je preko 4000 kilometara. Imali smo dosta slične želje po putu pa smo se stalno sretali u muzejima, crkvama, na ulici u razgledu mjesta. Već drugi dan kad sam upoznala neku grupicu ljudi shvatila sam kako lijepo reagiraju na spomen da dolazim iz Hrvatske. Svi su bili puni hvale za našu zemlju. Upoznala sam jednog Španjolca, čim je čuo otkud dolazim, odmah je iz džepa izvadio kovanicu od pet kuna koju nosi sa sobom kao amajliju, a poklonila mu ju je kćer nakon posjete Hrvatskoj.

Putovanje kroz povijest, kulturu i vlastitu unutrašnjost

Na Camino idu svi, i mladi i stari, i vjernici i nevjernici, svatko sa svojim interesima i željama, nema pravila, Camino je svijet u malom i to mi je zaista bilo posebno. Ljudi čine Camino, gradove prođeš, pojedine vidiš manje ili više, ali na Caminu mi je stalna konstanta bila sretati ista lica.  Camino de Santiago nije samo hodočašće, to je putovanje kroz povijest, kulturu i vlastitu unutrašnjost gdje svakodnevno propitkujete svoje misli, a s vremenom sve više uviđate koliko je materijalno nebitno, svaki dan je završavao sa zahvalom što ste jeli i imate krevet gdje ćete prespavati. Put vas čini skromnijim, zahvalnijim za sve što imate.

Prvi dio Camina čini fizički izazov, drugi dio koji čini Meseta, visaravan kroz koju idete nekoliko dana, čini psihički izazov, a zadnji dio je kažu za dušu. Ne mogu reći da je kod mene baš išlo tim rasporedom. Meni je Maseta prvih dana bila predivna, a onda sam iz nje izašla sa užasnim žuljem koji me je pratio naredna dva tjedna i moji koraci su postali teški, put je bio i fizički i psihički težak, to je činjenica, ali opet nikakav odustanak ni u jednom trenutku nije bio opcija.

Dan prije dolaska u Santiago sam srela čak četvero Hrvata i sreli smo se opet u Santiagu. Zanimljivo je da sam tog dana srela Nikolu koji je cijelo vrijeme bio dan iza mene i u nekim alberguima su mu rekli da je tu odsjela Klara tako da mi je znao ime kad smo se sreli i razmjenili smo iskustva noćenja u istim alberguima. Falio mi je hrvatski jezik, taj dan sam se pošteno ispričala.

Brojke kažu da je 2025. godine u Santiago de Compostelu hodočastilo preko 500 tisuća peregrinosa (hodočasnika). Na dan kad sam ja došla u Santiago, stiglo nas je  2589, moju rutu Camino Frances je taj dan prošlo 1233 ljudi. Izdržala sam do samog kraja, zadnji dan do Santiaga sam usporila korak, emocije su bile pomiješane, nisam znala želim li doći na kraj puta, suze su išle same od sebe i prije ulaska u Santiago, a opisati sami dolazak u Santiago nakon cca 800 km i 34 dana hodanja po prašini, po suncu, po mraku, nije jednostavno.

I nakon dva mjeseca ne znam što bih rekla. Svatko tko ima poziv u sebi za ići na tako jedan put,  trebao bi otići jer vjerojatno svatko ima drugačiji doživljaj hodanja, druženja, šutnje. Camino nosi fizički, mentalni i duhovni izazov, uči skromnosti i jednostavnosti, zahvalnosti na sitnicama. Odreći se svoga svakodnevnog života i krenuti putem Camina je jedan zaista poseban izazov. Samo je pitanje, jeste li spremni za njega? Buen Camino.