Drvljem i kamenjem na učitelje
Zahvaljujući gđi Milanović, ovih se dana otvorila Pandorina kutija: izlaze na vidjelo bezbrojni pritisci roditelja na učitelje.
Pismo Prve Dame kojim traži objašnjenje uočenih propusta u jednoj zagrebačkoj gimnaziji rezultiralo je eksplozijom nagomilanih i pod tepih naguranih neriješenih nejasnoća između roditelja i učitelja. Kraj nastavne godine ujedno označava i stresno razdoblje u kojima su pritisci najčešći, a sada je, izgleda, voda došla do grla i prosvjetari više ne šute.
Jutarnji list objavio je članak u kojem su profesori svjedočili o tome kako im roditelji prijete, viču na njih, psuju i traže svoje lice pravde i istine na pogrešan način i na pogrešnim mjestima. Budući da svaka istina ima najmanje dva lica, a i dobro znamo onu da gdje ima dima, ima i vatre, jedno je sigurno: uvijek će biti roditelja nezadovoljnih postupcima (i zaključnim ocjenama) učitelja prema njihovom djetetu.
Zaključne ocjene i opći uspjeh
Problem pritiska zbog ocjena nije od jučer, riječ je o pojavi koja se već godinama temelji na sve nižim i primitivnijim društvenim vrijednostima. Samo smo deklarativno društvo znanja, a zapravo smo društvo lažnog sjaja: cijeni se imanje, a ne znanje.
Danas smo svi stručnjaci u svemu, od onih simpatičnih kvartovskih izbornika nogometne reprezentacije do Facebook stručnjaka za baš svako područje znanja i vještina. Tako i u školi: nema nastavnika koji nije na informacijama čuo onu famoznu: – Ali ja sam ga doma pitala i sve je znao!
Dijete mora dobiti jasnu poruku da je uložen trud jednak dobivenom rezultatu, a ako se roditelj umiješa u ocjenjivanje, tada dijete dobiva isto tako jasnu poruku da će netko drugi riješiti njegove probleme. Kako će to dugoročno utjecati na samopouzdanje i odgovornost djeteta?
Ako se ipak dogodi da roditelj ne razumije poneku ocjenu, makar bila i ona zaključna, jedino je ispravno rješenje razgovor s predmetnim učiteljem. Pritom treba znati čitati i slušati između redaka jer današnje amerikanizirano doba ne dopušta golu istinu; nije primjereno reći da je dijete lijeno i da ne uči, ali može se reći da treba razvijati radne navike. Ne smije se reći da nema mogućnosti za višu razinu razumijevanja, ali može se reći da uz pomoć i usmjeravanje postiže određene ishode.
Na slavu i čast: ocjena iz vladanja
Ocjena iz vladanja na kraju godine prava je slastica: nezdrava, nepotrebna i, nažalost, potpuno nefunkcionalna. Naime, svi nastavnici koji predaju razrednom odjelu slože se oko ocjene iz vladanja i ta se ocjena upisuje u svjedodžbu. Učenik može imati uzorno, dobro i loše vladanje. Svaka škola ima svoja pravila vezana uz vrednovanje vladanja, ali zanimljiv je sraz između mnogih osnovnih i srednjih škola. Većina osnovnih škola kao polazište za ocjenu iz vladanja ima dobro vladanje dok je većini srednjih škola polazište uzorno. Loše vladanje nije diskutabilno, loše vladanje dobit će učenik koji ima izrečenu pedagošku mjeru.
Rječnik hrvatskog jezika objašnjava da je uzoran onaj koji je besprijekoran, koji svima može biti uzor, a dobar je koji je poželjnih osobina. Na temelju rječničke definicije sasvim je jasno da je većina učenika dobra vladanja, a samo nekolicina uzorna. Tko ne vjeruje, neka prošeta školskim okružjem tijekom velikog odmora ili provede vrijeme u obližnjem parku u kojem se zadržavaju školarci.
Ocjena iz vladanja nema nikakvu težinu osim u odgojnom smislu kao poruka učeniku i roditelju. Ne dobije se bod za uzorno vladanje, ne stječe se prednost pri upisu u srednju školu, nema odraza na opći uspjeh. Dakle, to je izravna poruka svih učitelja o tome kakvo je dijete u odgojnom smislu.
Razgovorom se mogu riješiti nedoumice i prevenirati ozbiljniji nesporazumi
Pa ipak se svake godine diže prašina oko te famozne ocjene iz vladanja. Zašto je teško prihvatiti da dijete u školi nije uzornoga vladanja? Može ono biti najbolje, najvrednije, najmilije i najmarljivije kod kuće, ali u školi je takvo kako su učitelji vrednovali i tu priča završava. Ili možda ne, jer uvijek postoji mogućnost žalbe na odluku o vladanju i zatim se odluka preispituje. Ako to ne upali, uvijek se može javno žaliti na sve strane, ali razmisliti o tome zašto je desetak ili petnaestak učitelja tako odlučilo, to nikako nije opcija.
Hoće li pritisci uroditi plodom
Već smo odavno naučili da ne postoje poteškoće, ali postoje izazovi. U tom korektnom tonu valja zaključiti da učitelji i roditelji nisu neprijatelji, nego suradnici koji se katkad ne slažu.
Ironiju na stranu, cilj je doista zajednički: i roditelji svojim nastojanjima i učitelji svojim radom žele doprinijeti razvoju sretne, zadovoljne i uspješne osobe koja će razvijati svoje vještine i steći kompetencije za život u svijetu koji ju okružuje. Potrebno je tek malo povjerenja kako bi se pronašao zajednički put na obostrano zadovoljstvo.