BrodoviDa se ne pozabi

Konvoj Libertas – 30 godina kasnije

Predsjednica Udruge umirovljenika Jadrolinije Marica Njegovan, ujedno i prva žena koja se ukrcala na Jadroliniju kao časnica 1977. godine, zapisala je spomen na Konvoj Libertas.

Spomen na Konvoj Libertas uvijek me podsjeti na stihove Grandea na početku knjige „Nepokoreni Jadran – kronika jednog bezumlja 1991/92“.

Ni jedno se more
Ne može pokoriti
Ako se ne pokori
Narod uz njegove obale.
Snaga je u narodu.

Pomorci Jadrolinije bili su i bit će čuvari su Jadrana

Ratno stanje na Jadranu započelo je već 27. 6. 1991. kad je započeo sukob JNA sa Slovenskom teritorijalnom obranom. Tada su brodovi Jadrolinije evakuirali oko 10.000 putnika, stranaca s Jadrana. Uprava je 2. srpnja 1991. uvela radnu obvezu vezanu uz ratno stanje.

Početkom kolovoza (4. 8.) mt Klimno otplovio je za Novigrad gdje je služio za potrebe Hrvatske vojske. 11. rujna pogođen je i napušten. Rat se širio Jadranom.

Dana 1. listopada 1991. godine drevni grad Dubrovnik napadnut je s kopna, mora i zraka, a već 17. rujna Jugoslavenska ratna mornarica uvodi potpunu pomorsku blokadu grada. Nakon 4. listopada okupirano je Slano te presječena Jadranska magistrala, jedina veza Dubrovnika s ostatkom Hrvatske. Dubrovnik je bio bez vode, struje, hrane i lijekova. U gradu je bilo oko 50.000 stanovnika i izbjeglica iz susjednih mjesta.

Krajem rujna Jadrolinija uvodi svakodnevnu vezu Rijeka, Zadar, Split, Korčula i Dubrovnik s četiri trajekta. Liburnija, Ilirija, Slavija i Istra (ex.Balkanija) prije uplovljavanja u Dubrovnik prolaze pregled JRM ili skreću na pregled u crnogorske luke Zeleniku ili Bar.

Konvoj Libertas se, kao mnoge druge pozitivne stvari što su se dogodile u vrijeme „bezumlja“, dogodio spontano. Inicirala ga je Branka Šeparović, novinarka HRT-a. Službeno ga je vodio zagrebački Odbor za povrat Dubrovčana u Dubrovnik. Podržala su ga ministarstva i tijela Vlade osiguravajući prijevoz zagrebačkih sudionika autobusima do Rijeke i broda Slavija I koja je predvodila konvoj.

27. listopada 1991.

 

U nedjelju navečer u Dnevniku HRT-a pojavio se Nedjeljko Fabrio, predsjednik Hrvatskog društva književnika i vidno uzbuđen pročitao Proglas. Veći dio Proglasa sadrži popis naziva tijela, udruga i pojedinaca koji namjeravaju otići u zarobljeni Dubrovnik. Proglasom su pozvali sve da se odazovu pozivu i priključe konvoju koji kreće za Dubrovnik.

Nakon čitanja Proglasa slijedile su upute oko polaska. Sutradan, 28. listopada u 12 sati kreće se iz Bogovićeve ulice u Zagrebu za Rijeku gdje će se sudionici ukrcati na brod za Dubrovnik. Među njima je bio i Zvonko Špišić, skladatelj, pjesnik, interpret šansona, koji je svoje putovanje opisao u knjizi pod naslovom „Konvoj Libertas“ objavljenoj 2001. godine.

28. listopada 1991.

Iz Zagreba je krenuo 141 sudionik. Među njima je bio ministar uprave i pravosuđa te četiri saborska zastupnika. Autobusi su krenuli za Rijeku preko Ljubljane zbog opasnosti od granatiranja u Karlovcu i okolici. Dovezli su se ravno na Tršćansku obalu, sadašnju Rivu Boduli, gdje je bio vezan brod Slavija I. Na dočeku nije bilo puno ljudi, ali ih je zato mnoštvo ispratilo.

Sam zapovjednik broda Slavija, nedavno preminuli kap. Damir Jovičević, bio je skeptičan iz sigurnosnih razloga vezanih uz mogućnost ulaska u Dubrovnik, ali u jednom su se svi složili: treba pokušati doći do Dubrovnika i uputiti poruku svijetu.

Brod je 28. listopada isplovio iz Rijeke u okrilju noći, praćen prvim manjim brodicama koje su formirale konvoj.

Pristali su kratko u Zadru, koji je izgledao kao mrtav grad jer je bio bez struje i pod policijskom satom, odnosno objavljena je opća opasnost. I nakon Zadra te ispred Šibenika pridružilo im se još manjih brodova/ribara.

29. listopada 1991.

U jutarnjim satima konvoj je uplovio u Split. Predstavnici organizatora Odbora za povratak u Dubrovnik i zapovjednik broda posjetili su Sveta Leticu, admirala Hrvatske ratne mornarice. Namjera im je bila razgovarati o napredovanju prema Dubrovniku, ali i admiral je bio skeptičan i zabrinut za sigurnost konvoja. Ipak je donesena odluka da se putovanje nastavlja.

U 16 sati brod je bio dupkom popunjen. Na rivi je bilo mnoštvo ljudi, a na improviziranoj pozornici izmjenjivali su se sudionici prigodnog programa. Odjednom se mnoštvo počelo razmicati jer je brodu prilazio tadašnji predsjednik predsjedništva SFRJ Stipe Mesić, predsjednik Vlade RH Franjo Gregurić, potpredsjednik vlade Milan Ramljak, predsjednik sabora Stjepan Sulimanac, ministar vanjskih poslova Zvonimir Šeparović, Neven Jurica i još nekoliko osoba. Dočekani su ovacijama i tada više nije bilo sumnje u nastavak putovanja.

Na brodu je bio organiziran „radio“ koji je preko razglasa objavljivao novosti, a mnoge su radijske postaje i TV programi pratili kretanje broda. Posebnu je pažnju privlačila „tajna depeša“ koju su ulovili radioamateri iz Dubrovnika, u kojoj je navedeno da je “iz Rijeke krenuo konvoj naoružanih brodova prema Dubrovniku“. Sigurno je, ipak, da na brodu nije bilo oružja.

O razlozima putovanja obaviješteni su, između ostalih, Savezni tajnik za narodnu obranu Veljko Kadijević, predsjednik Mirovne konferencije o Jugoslaviji lord Carrington, predsjedavajuće Ministarsko vijeće EZ, šef promatračke misije EZ i drugi.

Situacija je bila apsurdna jer je Stipe Mesić formalno bio predsjednik predsjedništva Jugoslavije i komandant oružanih snaga tada još postojeće države. Pridružio se konvoju protestirajući protiv svoje vlade i svoje vojske.

S jarbola je zavijorila državna zastava i Slavija je time postala „komandni brod“.  Kada je isplovila, uz brodsku sirenu, uz nju se po svjetlima moglo izbrojiti oko 30 manjih brodova koji su činili konvoj.

30. listopada 1991.

Konvoj je u 1:30 uplovio u Korčulu. Mnogi su spavali, ali ih je probudilo jutarnje iznenađenje: miris kroštula, fritula, suhih smokava i rogača, koje su mještani Korčule donijeli na brod.

Brod je isplovio već u 4 sata, a konvoj su činila sada već 43 plovila. Među njima je bio potpuno novi brod Ivana Tomića (Kapetan Luka – Krilo) na kojem je uz njega bila i gotovo cijela njegova obitelj.

Već u 6 sati nadomak svjetionika Lirica s patrolnog je broda naređeno da Slavija nastavi prema Zelenici na rutinsku kontrolu, a da se svi ostali vrate u Korčulu. Brod je stao, putem razglasa putnici su obaviješteni da se mogu iskrcati ako ne žele nastaviti putovanje.

Stipe Mesić nazvao je admirala Broveta, tadašnjeg zamjenika Saveznog sekretara NO i opomenuo ga da general Pavle Strugar nema ovlasti za bilo kakvu naredbu takve vrste i da ne dolazi u obzir razdvajanje konvoja, a da rutinski pregled brodova u konvoju može biti izvršen na moru.

Zaredali su se pregovori. Nakon četiri sata pregovaranja dogovoreno je da se cijeli konvoj i Slavija pregledaju u Mljetskom kanalu. Telegrafist Jakov Pivčević imao je pune ruke posla. Sa Slavije je spušten “lajbot” u kojem su bili kao nebrojeno puta prije „taoci“ i časnik palube Zlatko Lacković i drugi časnik palube Raul Potočnik, koji su prešli na patrolni brod JRM 178 dok je trajao pregled brodova.

Svi su na brodu iščekivali hoće li časnik pregledati Stipu Mesića, svojeg komandanta, ali to se nije dogodilo: pregledali su teret u garaži, rasparali nekoliko paketa i napustili brod.

Pregled ostalih brodica u konvoju nije prošao tako mirno. Pregled je trajao punih 14 sati. U isto vrijeme u Gružu je trajala mitraljeska paljba. Osim toga, znalo se da u 21 sat u Dubrovniku počinje policijski sat, stoga je odlučeno da se „pluta“ i nastavi putovanje prema Dubrovniku ujutro. Mnogi putnici na brodu nisu više imali novca za hranu na brodu jer su krenuli s onim što su imali kod sebe. Kad je Stipe Mesić doznao za to, odlučeno je da se hrana ne naplaćuje.

31. listopada 1991.

S prvim zrakama svitanja krenuli su prema Dubrovniku.

Tako je Konvoj Libertas predvođen brodom Slavija I uplovio u Gruž. Kao što su na prozorima hotela „Babin kuk“ bila upaljene svijeće kao pozdrav brodovima, tako su brodovi donijeli „svjetlo slobode“ zarobljenom Dubrovniku.

1. studenog 1991.

Konvoj, specifičan po mnogo čemu, isplovio je iz Dubrovnika za Rijeku gdje se vratio 2. listopada 1991. godine. Nažalost, time rat u Dubrovniku nije završio, a najteže je bilo na blagdan sv. Nikole, 6. prosinca, ali to je već neka druga priča.

Danas, nakon 30 godina, još uvijek protrnem kad se sjetim što su prošli sudionici Konvoja, a posebno zapovjednik broda Damir Jovičević, časnici Zlatko i Raul te cijela posada Slavije I. Nedavno sam pregledavala popis posade Slavije i, nažalost, sve manje ih je među nama, a mnogi od njih ne žele ispričati svoju priču jer se ne žele podsjetiti na to vrijeme i na nepravdu što nikad nisu stekli zasluženi status.

Da se ne zaboravi, trebalo bi na Rivi Boduli u Rijeci postaviti spomen-ploču koja bi podsjećala na vrijeme „bezumlja“ i Konvoj Libertas.

 

Literatura:
  • Nepokoreni Jadran – kronika jednog bezumlja, Gradimir Radivojević
  • Konvoj Libertas, Zvonko Špišić
  • film Konvoj Libertas, Veljko Bulajić
  • novinski članci
  • osobne zabilježbe.