PERCEPCIJA: Zašto (ne)osjećamo krivnju zbog događaja u Petrinji, Glini i Sisku?

Kad smo mislili da svi jedva čekamo ispratiti munjenu 2020. i da se više ništa iznenađujuće ne može dogoditi, u tjednu u kojem obično uživamo uljuljkani u finu hranu i kolače, potopio nas je val potresa koji su ljudima na području Petrinje, Gline, Siska i okolnih sela oteli sve, ne samo blagdane.

Skala osjećaja

Većinu je ljudi to potreslo – što doslovnim osjećajem podrhtavanja tla (osjetilo se i na Kvarneru!) što gledanjem snimki i fotografija ove katastrofe. Prirodan je to, rekli bismo normalan (iako zazirem od korištenja ovog termina još i prije pojave antitermina novonormalno) osjećaj: prepadneš se, u nekoliko sekundi proživiš emocije od straha do zahvalnosti što si još tu i što je sve ok, a onda vidiš da negdje tamo nikako nije  u redu i da je neka majka ostala bez djeteta u istom trenu dok ti grčevito grliš svoje dijete i osmjehuješ se što nije bilo ništa gore.

I tu kreće nešto puno drugačije od same empatije i solidarnosti – kreće muka, kreće krivnja, iako si svjesno objašnjavaš da nemaš baš nikakve veze s time, da nisi mogao ništa učiniti da to spriječiš.

Snažniji ili blaži osjećaj krivnje

Osjeća se grupna društvena anksioznost. U svim organiziranim sakupljanjima pomoći, u svakoj akciji, trzaju, vapaju, u svim naglim, možda i nepromišljenim sjedanjima u auto i odlasku direktno u zahvaćena područja… osim solidarnosti, tuge, brige, u podlozi je blaži ili jači osjećaj krivnje.

Onima koji su kroz cijelu priču prošli s manje uloga, tek okrznuti „malim“ osjećajem krivnje i brzo si posložili stvari te nastavili sa svojim životima znajući da nisu od pomoći ako i njihov život stane; ovi prvi često su ovih dana nabijali krivnju. Tko se može veseliti u ovim danima? Kako se možete družiti i smijati, a ljudi 300 km od vas nemaju ni krov nad glavom? Kako možeš stavljati svoju sliku na društvene medije, kakav si ti to čovjek, zašto nisi obavijen u crninu? – bili su samo neki od pokušaja dijeljenja kolektivne krivnje.

Smijemo li biti sretni kad toliki u Banovini pate

Krivnja preživjeloga

Ta velika kolektivna anksioznost u čijoj je podlozi krivnja ne treba čuditi – u psihoterapijskom smislu to se prepoznaje kao „krivnja preživjeloga“ i sam termin već je dovoljno jasan. Naime, nakon preživljavanja nekog traumatskog ili katastrofičnog događaja u kojem je bio ugrožen život i u kojem su vanjske okolnosti uzrokovale bespomoćnost, gubitak kontrole i, naravno, psihičku traumu, a posebno ako je tko pritom izgubio život – učestalo nije riječ „samo“ o žalovanju, nego ono biva dodatno komplicirano osjećajem „krivnje preživjeloga“ .

Vodite računa o sebi da biste mogli i o drugima

Zarobljeni u krivnji

Također iz istog primjera vrlo je jasno koliko nas takav osjećaj priječi u nastavku života i drži u prošlosti, koju ni na koji način ne možemo promijeniti. Rekli bismo – ne služi nam. Pa ipak, razumijevanje ovog osjećaja i znajući otkud dolazi te shvaćajući da se mnogi ljudi u ovom trenu bore s istim osjećajem, može nam dati neko olakšanje, spoznaju da ta tuga i krivnja nisu nešto inherentno samo nama ili, ako ste u ovoj drugoj skupini, da je do prozivki došlo upravo zbog toga; krivnje koju neki osjećaju toliko jako da misle da sve treba stati.

Neće to ići onima koji se u taj osjećaj upuštaju iz nekih drugih mentalnih područja, primjerice onog grandioznih ideja o sebi samome – takvi će uvijek misliti da je njihov osjećaj jači, da je pravda u njima glasnija, da je pomoć u njima bolja… ali pustimo to za neku drugu priču.

Važnost psihološke pomoći

Dobro je, pa i potrebno, pomoći kad god je moguće, ali važno je ne anulirati svoje živote zbog toga. Ako se osjećate loše i tjeskobno ovih dana i primijetite da vas to opterećuje više nego što možete podnijeti – javite se na brojne linije na za psihološku pomoć ili potražite pomoć psihoterapeuta. Razmislite, ako i vama nije dobro, kako ste od pomoći drugima? I ne, odmicanje od osjećaja krivnje i nepadanje u kolektivnu depresiju ne znači da ste ravnodušni ili da ne suosjećate i da, na koncu konca, možda već niste pomogli, uplatili, odnijeli potrebno. U svakom slučaju, vodite računa o sebi da biste mogli i o drugima!