Prvi maj – praznik rada
Lijep je dan za obilježavanje Međunarodnog praznika rada – barem je vrijeme lijepo, a sve drugo ovisi o tome na kojoj ste strani: onoj šljakerskoj ili onoj menadžerskoj.
Krajem 18. i tijekom 19. stoljeća uvjeti rada bili su vrlo teški: šest radnih dana u tjednu s cca 10 ili 16 sati dnevnog rada uz minimalnu dnevnicu. Desetljeća borbe za bolje uvjete rada kulminirala su velikim prosvjedima radnika 1. svibnja 1886. godine diljem SAD-a, a u Chicagu je tada i u danima koji slijede, došlo do velikog obračuna štrajkolomaca i policije s jedne te radnika i anarhista s druge strane. Nasilje na prosvjedu i smrt sedmero policajca poslužilo je kao opravdanje policiji za snažan pritisak na radnike, sindikate, useljeničke zajednice te anarhističke pokrete.
U događajima koji su slijedili poginulo je više radnika, mnogi su ozlijeđeni, a četvorica radnika-anarhista osuđeni su na smrt vješanjem te su na stratište izašli pjevajući Marseljezu.
Gdje su nestale osmice
Od 1890. godine 1. svibnja obilježava se kao dan opće solidarnosti radništva, a u Hrvatskoj su iste godine radnici istakli zahtjeve u znaku triju osmica: osam sati rada, osam sati odmora i osam sati kulturnog obrazovanja pod motom: Mi smo za rad, ali hoćemo živjeti kao ljudi.
Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo, pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. A nije baš da živimo u Republici Hrvatskoj kao bubreg u loju, a ne funkcioniraju najbolje ni one tri osmice. Ako ste među sretnicima koji ne rade osam sati, prisjetite se koliko ste radili dok još niste bili u mirovini. Šalu na stranu, ali trgovac (i trgovkinja, ali rodno-spolna jednakost podrazumijeva se i bez isticanja) radi i danas (čast izuzecima), a rijetki su oni poslodavci koji korektno računaju ne samo sate blagdana, nego i svih nedjelja u mjesecu.
A ni ona osmica od odmora nije baš nešto. Zvone mobiteli i petkom i svetkom, u vrijeme i nevrijeme. Nekad se znalo kad je pristojno vrijeme za telefonske pozive. Danas je to 0 – 24, a bonus je što te i poslodavac tada zove jer je baš hitno da mu dovezeš, da uskočiš, da napišeš, riješiš, provjeriš, zamijeniš, izračunaš…
I što naposljetku preostaje od onih osam sati kulturnog obrazovanja? Baš ništa, zato i imamo društvo primitivaca i malograđana, umornih, frustriranih, pesimističnih ljudi uklopljenih u težnju da zadovolje nametnute norme onog što je društveno prihvaćen uspjeh. Gdje je umjetnost? Gdje je kultura? Nekad čuvena emisija „Pola ure kulture“ ugašena je prije četiri-pet godina. Jasno je, danas više nemamo vremena, pozornosti ni sposobnosti pratiti toliko kulture pa su nam dovoljne i one desetminutne vijesti.
Šljakeri ili menadžeri
Vladina mjera „Biram Hrvatsku“ kojom se nastoji potaknuti povratak hrvatske radne snage u domovinu, zasad nije polučila željene rezultate. Ovih je dana pisalo u medijima o neuspjehu te mjere (u četiri mjeseca nijedan povratnik nije uspio realizirati mjeru, ali prijavilo ih se 16, piše Indeks), ali kako se svaki neuspjeh može prikazati kao uspjeh, s radošću čekamo da nam Vlada objasni zašto je ovakva situacija, ustvari, dobra i čemu se možemo dalje nadati. Doduše, malo će biti nezgodno pojasniti brojke: zaključno s 25. travnja 5.641 hrvatskih državljana odjavilo je prebivalište zbog preseljenja u inozemstvo dok je 2.667 hrvatskih državljana prijavilo prebivalište u RH po doseljenju iz inozemstva – tako prenosi Nacional, a te su podatke dobili od MUP-a.
“Netko tko recimo danas u Njemačkoj radi kao vodoinstalater i tamo je stekao iskustvo i znanje, razumije kako funkcioniraju procesi, a možda ipak računa imam vezu s domovinom, tamo imam obitelj, tamo su moji prijatelji, tamo sam odrastao i išao u školu i želio bih ovo što sam do sada stekao kao znanje, u Njemačkoj, Italiji Švicarskoj ili bilogdje drugdje, primijeniti u Hrvatskoj. Ako bude prijavio se na ovu mjeru, ako poslovni plan bude odobren, može maksimalno dobiti do 200.000 kuna.” – tako je premijer Andrej Plenković objasnio mjeru „Biram Hrvatsku“.
Čini se da je ipak bolje biti šljaker u Njemačkoj, Italiji ili kojoj drugoj zemlji jer u Lijepoj Našoj taj isti teško će se izboriti za citirani moto: Mi smo za rad, ali hoćemo živjeti kao ljudi. Ako samo malo bolje pogledamo oko sebe, vidjet ćemo da se ljudi žale: prigovaramo jedni drugima, svađamo se na društvenim mrežama, psujemo na cestama i u redovima. Ta žuč nije odjednom nastala: taloži se godinama i prenosi s koljena na koljeno, kao što su se nekad prenosile poslovice i narodne mudrosti.
Dobro danas u Hrvatskoj žive uspješni kriminalci, menadžeri, šačica onih u visokoj politici te odborima i tijelima velikih poduzeća. I Mate Rimac, ako ga ne zafrkne hrvatska papirologija. Pa čak ni pomorcima život više nije što je nekad bio zbog tankih ugovora i jeftinije konkurencije. Mi malo stariji ne damo se zavesti lažnim sjajem kojim su obasute raznorazne zvijezde i zvjezdice, influenceri, glazbene, glumačke i modne zvjerčice. S druge strane, dobro prepoznajemo velike zvjerke, one koji su skidali utičnice sa zidova svojih propalih firmi, a poslije nekoliko godina pojavljivali se kao savjetnici i stručnjaci za ekonomska pitanja u nadzornim i inim odborima, odjelima i drugim tijelima. Da, njima je dobro.
Situacija je jasna: svi smo mi šljakeri – odgojitelji, učitelji, medicinari, trgovci, pravnici, spremačice i pomorci. Život nam neće biti ništa lakši ni s eurom, koji nas uskoro čeka. Možda ćemo pokušati u inozemstvu, možda nećemo; možda ćemo sipati gorčinu na društvenim mrežama, možda ćemo se zavaravati da će biti bolje. Ali neće, bit će uvijek nekako, kako kaže Krleža u citiranim Baladama Petrice Kerempuha (ako niste prepoznali citat, bit će da je zakazala ona osmica kulturnog obrazovanja i obrazovanja uopće).
Kak je tak je, tak je navek bilo. Ako ne mislimo napustiti najljepšu i jedinu domovinu, prestaje nam razvijati svoje, a ne nametnute, vrijednosti. Okružimo se ljudima s kojima rastemo i uz koje razvijamo svoje vještine i sposobnosti, isključimo mobitele u vrijeme odmora, pogledajmo predstavu ili koncert (a i onih deset minuta vijesti iz kulture uopće nisu loše), podržimo borbu za prava radnika jer radnici – to smo mi.