Psihološki eksperimenti: Je li zlo oko nas ili u nama?
Čuveni „Stanford prison“ eksperiment potresao je cijelu psihološku zajednicu, a prema njemu su snimljena i tri igrana filma.
Psihološki eksperimenti često su osmišljeni kako bi istraživači potvrdili neku svoju hipotezu, pretpostavku koju imaju o ljudskoj prirodi ili ljudskom ponašanju. No, neki eksperimenti razvojem događaja iznenade i potresu sve uključene, pa i one koji su ih osmislili i vodili. Jedan od njih je i poznati „Stanford prison“ eksperiment, odnosno stanfordski eksperiment sa zatvorom, koji je bio toliko dramatičan da su po njemu snimani igrani filmovi, posljednji 2015. godine, a u „The Experiment“ iz 2010. glumi poznati Adrian Brody.
Utjecaj zle okoline na dobre ljude
Autor eksperimenta je Phillip Zimbardo, socijalni psiholog koji se najviše bavio prirodom dobra i zla. Ovo je područje kojim se inače bave religija i filozofija, a on ga je želio obraditi s psihološke strane. Njegova je pretpostavka bila da se i dobri ljudi mogu ponašati zlo ako ih se stavi u zlo okruženje. No, ni sam nije očekivao razvoj događaja koji je uslijedio na Sveučilištu Stanford te 1971. godine.
Uz to, zanimalo ga je hoće li ljudi biti spremni prihvatiti moć drugih nad sobom u jednoj takvoj represivnoj situaciji ili će se pobuniti te hoće li institucija, okolina i uloga u kojoj se nađemo prevladati nad našim moralnim načelima ili će ono što je unutar nas biti jače i mi ćemo ustrajati u svojim principima i vrijednostima bez obzira na situaciju.
No, prijeđimo na stvar, što se zapravo dogodilo? Zimbardo je podrum Odsjeka za psihologiju Sveučilišta Stanford preuredio u zatvor. Uredili su tri ćelije s rešetkama i po tri kreveta, čak su napravili i samicu u koju se u mali prostor i potpun mrak moglo staviti „zatvorenike“ za kaznu.
U eksperiment su uključeni studenti koje su testirali psihologijskim testovima i isključili sve s bilo kakvim odstupanjima kako bi osigurali da se radi o „normalnim“ pojedincima. Slučajnim odabirom pripisana im je uloga zatvorenika ili čuvara i trebali su biti plaćeni 15 dolara dnevno kroz 2 tjedna. Većina je to vidjela kao zgodan ljetni poslić.
Stražarima je dodijeljena uloga održavanja reda u zatvoru. Trebali su spriječiti zatvorenike da pobjegnu, ali nisu smjeli primijeniti fizičko nasilje. Smjeli su stvoriti strah, osjećaj nadzora nad zatvorenicima i potpunog upravljanja situacijom (čak su na to bili malo i potaknuti). Stražare su obukli u vojne uniforme, a na očima su imali naočale s reflektirajućim staklima zbog kojih im se nisu mogle vidjeti oči što je davalo dodatni dojam moći i neljudskosti.
Maltretiranje zatvorenika
Zatvorenike su doveli vezanih očiju i presvukli ih u neugledne zatvorske oprave. Ispočetka, dok su ležali na krevetima i dosađivali se, sudionicima se činilo da će to biti lako zarađena lova, a Zimbardo je očekivalo dug i dosadan eksperiment.
No, ubrzo se aktivirao jedan stražar, koji je odlučio stvari učiniti malo zanimljivijima, ako ni zbog čega drugoga, zato da pomogne ekspe rimentatorima da dođu do konkretnijih rezultata pa se počeo ponašati u skladu s ulogom čuvara zatvora iz filma koji je nedavno gledao. Istovremeno su se i zatvorenici uživjeli u ulogu i pokrenuli malu pobunu u ćelijama, tek toliko da smanje dosadu i testiraju čuvare. Jedna je stvar vodila do druge, stražari su zaključili da moraju postati stroži, a to je naljutilo „zatvorenike“ koji su ih počeli vrijeđati.
To je čuvare sada i emotivno „nabrusilo“ te potaknulo da dokazuju svoju nadmoć tako što su ih tjerali da rade ponižavajuće stvari poput pranja wc školjke golim rukama, vježbanja usred noći, nisu im davali spavati i primjenjivali su još niz poniženja koje je uglavnom izmišljao onaj posebno kreativan „stražar“.
Scena iz filma The Stanford Prison Experiment
Nakon toga su stvari eskalirale na više razina. Zbog nesmotrene reakcije samog Zimbarda, koji je preuzeo i ulogu upravitelja zatvora, pročula se priča da se ne može izaći ako se to želi. Na to je jedan „zatvorenik“ odlučio glumiti da je poludio samo da ga puste, radio je toliko buke i galame da su ga zaista i pustili. No, kod nove pobune jednog od zatvorenika „čuvari“ su posegnuli za metodom mučenja ostalih zatvorenika zbog njegovog lošeg ponašanja. Tako su ih efikasno okrenuli jedne protiv drugih do razine za koju nisu vjerovali da je moguća.
Poniženja su se nastavljala. Kreativni „čuvar“ prevladao je i izmišljao sve luđe načine ponižavanja zatvorenika. Ono što je i njega iznenadilo bilo je to da mu se „dobri“ čuvari nisu suprotstavljali, nego su nalazili načine da se maknu iz neugodne situacije odlazeći po hranu i slično zbog čega je on imao još više prostora da se razmaše.
Na kraju petog dana četiri su zatvorenika puštena jer su se psihički slomili, a jedan je bio već dva dana u štrajku glađu. A bilo je predviđeno da eksperiment traje još punih devet dana!
Stražari-studenti iz filma The Stanford Prison Experiment
Zimbardo je bio oduševljen svime što se događalo: igrama moći, dinamikom, svime u čemu jedan socijalni psiholog uživa sve dok mu u posjet nije došla kolegica kojoj je ponosno pokazao što se sve događa u „zatvoru“. Ona se slomila i rekla mu da tu mladi ljudi ozbiljno pate, a da je on za to odgovoran. Tek na to je Zimbardo „progledao“, probudio se iz svoje uloge i shvatio što se zapravo događalo, koliko je to bilo pogrešno i sljedeći je dan prekinuo eksperiment.
Nažalost, „dobra većina“ nije prevladala kao što bismo se svi nadali, loša okolina pokazala se jačom od njihovih unutarnjih vrijednosti i principa. A uloga u kojoj se nađemo, može nas učiniti hladnima i bešćutnima daleko više nego što mislimo da je to moguće. Sam Zimbardo, kojemu je trebao netko izvana da ga probudi, najbolji je svjedok tome.
Nakon eksperimenta sudionici su teško pogledali jedni drugima u oči i govorili su kako su imali osjećaj da to nisu bili oni, da su samo igrali neku ulogu. Najviše se je u tome isticao najokrutniji „stražar“ koji je tvrdio da je i on provodio eksperiment o tome koliko daleko on može ići prije nego se tko od „zatvorenika“, ali i ostalih „čuvara“ ne pobuni. On je bio šokiran što nitko nije reagirao. I to je zaista zastrašujuće. Mnogi čuvari nisu željeli da se zatvorenicima radi ništa ponižavajuće, ali nitko od njih nije rekao ili učinio ništa.
Obiteljsko nasilje, Guantanamo – primjeri utjecaja situacije
Može se reći kako je ovo specifičan eksperiment i da bi bilo drugačije da nije bilo ovog „kreativnog“ čuvara ili da on nije netom prije gledao film iz kojeg je dobio ideje. No bitno je ponoviti da su iz ovog eksperimenta bili testiranjem isključeni svi oni koji su pokazivali bilo kakve znakove psihopatologije, što u realnom životu nije slučaj. Čak je i veća šansa da će takvi doći na pozicije gdje će takvo ponašanje biti moguće, a često čak i poželjno.
Situacije poput Guantanama (zatvor na Kubi gdje su američki čuvari činili nevjerojatna poniženja zatvorenicima), ali i nama bližih događanja, pa čak i kod obiteljskog nasilja, pokazuju da su ljudi sposobni drugima činiti nevjerojatne stvari kada ih se na to potakne; da su ljudi u stanju trpjeti da im se čine nevjerojatne stvari prije nego se pobune i da su „dobri“ ljudi spremni dugo šutke trpjeti da „zli“ ljudi rade loše stvari drugima bez da nešto poduzmu.
Ne treba zato podcijeniti utjecaj situacije na nas i na druge, a treba biti svjestan da će pobuniti se, ako se u takvoj situaciji nađemo, biti puno teže nego što to mislimo.
A odgovor na pitanje iz naslova može biti da je „zlo“ u nama i čeka povoljne okolnosti da nadvlada našu dobru stranu.
Ako želite pogledati više o ovom eksperimentu, kliknite na sljedeću poveznicu i čujte samog Zimbarda kako govori o svom iskustvu i tim događanjima https://youtu.be/F4txhN13y6A.
A možete i pogledati kako neki preispituju rezultate i Zimbardovu priču na sljedećem linku https://youtu.be/KND_bBDE8RQ
Ili pronađite koji igrani film i pogledajte kako to izgleda kroz holivudske oči.