Psihološki kutak: Stres nastaje u nama
Stres ne izaziva sama situacija, nego način na koji tu situaciju interpretiramo.
Zanimljivo je da su pokušaji da se sastave liste stresora (stresnih podražaja) po njihovoj snazi i utjecaju uglavnom bili bezuspješni. Naime, pokazalo se da, kao što su neki otporniji na visoke temperature, fizički napor ili glad, tako su i različiti ljudi različito otporni na psihološki stres.
Između stresnog podražaja i stresne reakcije postoji jedan međukorak koji dovodi do toga da isti stresni podražaj dovodi do jake stresne reakcije kod jedne osobe (lupanje srca, znojenje, osjećaj gubitka kontrole, zujanje u ušima) dok će druga ostati gotovo ravnodušna ili čak pokazivati znakove nečeg što se zove pozitivno uzbuđenje.
Različito reagiramo na svakodnevne obaveze: nekima će ubrzani ritam života izazvati veću količinu stresa
Primjer iz aviona
Moj omiljeni primjer za ovo su ljudi koje sam gledao prilikom uzlijetanja dok sam često letio avionom. Obično je tu bio netko, najčešće poslovni čovjek, koji redovno leti dva puta tjedno. On bi se smjestio, namjestio i zaspao prije nego bi uopće uzletjeli, potpuno ravnodušan prema tome što se događa oko njega.
Onda bi tu obično bio neki dječak koji bi bio veoma uzbuđen svime što vidi oko sebe, a što je prije viđao samo na televiziji ili u knjigama. On bi virio kroz prozor teško ostajući vezan za sjedalo, glasno pokazivao mami krila i motor i bilo mu je fantastično što se naginjemo i gledamo grad s visine.
A obično bi tu bio i netko tko je primjećivao sve isto što i dječak, ali je na to reagirao potpuno drugačije: paničnim pogledima prema krilu i motoru u strahu da će primijetiti neko oštećenje, zabijanjem noktiju u naslon sjedala kada bi se nagnuli, stravom u očima kada bi kroz prozor vidio koliko smo visoko iznad zemlje.
Stresna reakcija ovisi o našoj procjeni
Svi putnici u avionu bili su u istoj situaciji, do njihovog mozga dolazili su potpuno isti podražaji i informacije. No, njihovo tumačenje tih informacija bilo je potpuno drugačije. Za dječaka bio je to doživljaj nečeg novog i zanimljivog dok je za onog posljednjeg to sve bilo nešto potencijalno opasno i ugrožavajuće. Kod dječaka je to izazivalo pozitivno uzbuđenje, kod posljednje osobe visoku razinu stresa odnosno stresnu reakciju, a ona u sredini je istovremeno ostala potpuno mirna i nedodirnuta događajima u njezinoj okolini.
Velika spoznaja psihologije prošlog stoljeća bila je da stres (i općenito patnju) ne uzrokuje isključivo situacija u kojoj se nalazimo, već u vrlo velikoj mjeri način kako mi interpretiramo tu situaciju, to jest koje značenje mi toj situaciji dajemo.
Ako situaciju doživljavamo kao ugrožavajuću, pojavljuje se stresna reakcija koja je zapravo aktiviranje fizioloških i psiholoških procesa u organizmu koji nam daju energiju da se iz te situacije maknemo (to je vrlo korisna funkcija lupanja srca i znojenja koje doživljavamo kada smo „pod stresom“).
Kada situaciju doživljavamo sigurnom, tj. ako vjerujemo da ćemo se iz nje izvući i oporaviti, stresna reakcija biti će daleko manja.
Izlaganjem do manjeg stresa
A najbolji način da taj osjećaj sigurnosti postignemo je iskustvo, tj. ono što bihevioralne psihoterapije nazivaju izlaganjem – dovesti se u stresnu situaciju, izdržati dovoljno dugo u njoj da vidimo da nam se neće dogoditi ništa od čega se ne možemo oporaviti i iz tog iskustva prići toj situaciji na novi način dajući joj značenje nečeg vrlo nisko ugrožavajućeg. Tada će i stresna situacija ubrzo biti tek na razini manje nelagode te će s vremenom potpuno nestati jer će nam um postati zabavljen važnijim razmišljanjima.
Tako sam i ja od onog prestrašenog putnika nakon nekoliko letova postao uzbuđeni dječak koji je u tome jako uživao, a na kraju i onaj ravnodušni redovni putnik koji se smjesti i mirno zaspi jer ne osjeća nikakvu ugrozu i u potpunom je miru.
Bitno je bilo da dovoljno puta ostanem u toj situaciji do kraja kako bih doživio njezin pozitivan ishod. Kako bismo to uspjeli, pomoći će nam jedna igrica mislima koju ćemo predstaviti u sljedećem članku.