Psihološki kutak: Zarobljeni u epidemiji
Nemirni ste, napeti, teško se koncentrirate, osjećate umor i bezvoljnost? Kako biste lakše prebrodili ovaj period, bitno je da se osvijesti što nam se događa, da se pokuša razumjeti zašto se to događa te da je to potpuno normalno u ovim zaista teškim okolnostima.
Svi u određenoj mjeri osjećamo strah. Netko jače, netko blaže, ali strah od bolesti i smrti prisutan je i snažan. Stvaraju ga vijesti na televiziji, internetu, mnogi razgovori, koje sami usmjeravamo i vodimo. 
Bojimo se za sebe i za sebi bliske osobe. Bojimo se biti s kime, rukovati se, otići negdje. Bojimo se i budućnosti, gubitka posla, prihoda i svega što to nosi. O svemu tome teško je prestati misliti i kao da nas stalno prati jer nam je narušena svima vrlo bitna potreba za sigurnošću. Situacija s epidemijom otežava nam da zadovoljimo sve potrebe koje imamo i čini nas svakim danom sve napetijim i frustriranijim.
Narušena nam je i potreba za pripadanjem i druženjem. Za razliku od mnogih katastrofa s kojima smo se susretali, ova je drugačija jer nas zbog svoje prirode odvaja i dijeli dok su nas dosadašnje povezivale i usmjeravale jedne na druge.
Ne posjećujemo se kao prije, sve nas više radi od kuće, sve je manje mjesta gdje ćemo se slučajno naći, podružiti, razmijeniti mišljenja, šale, nasmijati se i zapjevati. Pa čak i kada jesmo u društvu, osjećamo napetost i strah jer razmišljamo jesmo li preblizu, predugo, hoćemo li se rukovati, doticati… Sve nam to dodatno kvari užitak ionako rijetkih susreta.
Narušene potrebe
A ne treba ni govoriti koliko nam je narušena potreba za slobodom, rastom, zabavom! Nedavno nam je cijeli svijet bio na dlanu, putovali smo, družili se, a sada ne možemo ni do susjedne države bez testa, ne možemo u trgovine bez maske; svugdje su neka ograničenja, stražari, nova pravila, mjere. Sve to nam daje osjećaj zarobljenosti i sputanosti, kao da nam je netko podrezao krila.
Naročito je teško mladima kojima je izrazito važno biti među sebi sličnima, povezivati se, dijeliti i graditi svoj identitet, a sada su zarobljeni u kući.
S druge strane, primjećuje se da neki ljudi uopće nisu svjesni da im se nešto promijenilo jer se promjena dogodila polako. Neki opažaju promjenu u sebi i svojem doživljavanju svakodnevice i brinu se da nešto s njima nije u redu jer se uspoređuju s drugima i čini im se da drugi normalno funkcioniraju.
Dijeliti osjećaje
Istraživanja pokazuju značajno povećanje anksioznosti i depresivnosti, a potrebno je prihvatiti loš osjećaj, koje svi imamo trenutno u sebi iako ga mnogi ne pokazuju. Treba prepoznati odakle nervoza, napetost ili bezvoljnost koju osjećamo. Treba priznati i sebi i drugima: „Brinem se, ne znam što će biti i pomalo me strah.“ Podijelite svoje osjećaje s drugima jer ćete tako i njih potaknuti da sebi i vama priznaju da se osjećaju slično. Dodirujte se i grlite s bliskim osobama i članovima obitelji više nego inače.
Nazovite poznanike za koje znate da su posebno usamljeni u svemu ovome i podijelite s njima brige i nade.
Također, ako na koga planete ili ako netko drugi prema vama reagira grublje nego inače, ne uzimajte to previše k srcu i sačuvajte odnose. Recite jedni drugima: „Ajmo polako, svi smo napeti ovih dana!“ i opraštajte sebi i drugima malo više nego inače. Svi prvi put prolazimo kroz nešto ovako i snalazimo se najbolje što znamo!
