Spavanje s djetetom – za ili protiv?
Je li u redu spavati s bebom? Koliko dugo? Je li sigurno? Kada dijete treba početi spavati u svojoj sobi?
Sve su to pitanja koja si postavljaju mnoge majke. Danas neću pisati o činjenicama, istraživanjima i sigurnosti, već o svojem iskustvu.
Nema šanse – nemirno spavam
Otkad znam za sebe, spavala sam nemirno. Kada sam bila dijete, sestrična mi je često prepričavala kako sam ju noću gurala nogama, nemirno se vrtjela i pričala u snu. Nije mi smetalo sunce ni buka, spavala sam kao top. Kada dočekaš svoje zrelije dane i ne mijenjaš se po tom pitanju, misliš, takva ću ostati zauvijek.
Za vrijeme prve trudnoće čitala sam o spavanju s bebama i sigurnosti, ali nije me previše zanimalo jer znala sam da to nije za mene. Kako bih mogla leći kraj tog sićušnog klupka uz svoj nemiran san. Čak i sat nakon poroda, dok sam u sobi čekala da mi donesu kći, nisam mijenjala mišljenje. Moje divne cimerice koje su već bile iskusne majke, uvjeravale su me da ću promijeniti mišljenje. Mislila sam da pretjeruju i da to jednostavno nije za svakoga.
A onda je ušla sestra s tri bebice u krevetiću. Poslagala je njih tri u onaj sićušan krevetić i jedno po jedno nosila mami. Pomogla mi je da se namjestim i nahranim svoju bebu. Pojela je… i zaspala, na krevetu. Očita navala hormona i lude zaljubljenosti potpuno me obuzela. Spustila sam se niže na krevetu u ravninu njezine glavice. I gledala je… satima. Nisam ni na trenutak pomislila da je prebacim u krevetić, već sam se dala na rub i zaspala punih 15 minuta. Probudila sam se kako sam i zaspala: glavom naslonjenom na ormarić.
Ta tri dana nisam se odvajala od nje. Spavala je kraj mene naslonjena na mene i licem stalno tražila dodir moje kože. S njom se rodila i nova Marina koja od tog dana ne spava nemirno te čuje i najmanji šum. Majka priroda je zaista nevjerojatna. Instinkt s kojim se rodimo radio je bez greške.
Došle smo kući i sličan se scenarij ponovio s tatom. Bio je u strahu kako će spavati s nama i ima li opasnosti. Ali nakon prve noći i on je shvatio da nesvjesno pazi na svaki njezin dah.
Neizmjerna ljubav i povezanost
Vrijeme je prolazilo, a naša rutina nije se mijenjala. Plač i neprospavane noći zamijenili su zagrljaji i izjave ljubavi. Penjala se na vrh jastuka, spavala na mojoj glavi s rukama oko vrata i govorila: ˝Mamice, volim te najviše na svijetu!˝ Koliko je znalo biti ponekad teško, koliko puta mi je bilo hladno na ruku koja je morala biti uzdignuta iznad nje ili se grčila od boli, koliko puta sam htjela leći na trbuh i zaspati – toliko je sve to zanemarivo naspram osjećaja neizmjerne ljubavi koju primaš i sigurnosti koju pružaš.
U drugoj trudnoći legla bi na bok uz mene i zajedno smo se smijale kako je sestrica iz trbuha lupa u leđa. Brinulo me što ćemo sa spavanjem kada dođe beba. Tri i pol godine navikla je spavati stisnuta uz mene, ljeti i zimi. Kako ćemo dalje? Riješiti ćemo u hodu, razmišljala sam.
Došla je prva noć s malenom sestricom. Znate i same da mama mora najčešće biti okrenuta prema bebi da je može nahraniti. Morala sam okrenuti leđa svojoj princezi… Bilo je teško. Pokušala sam joj objasniti da moram nahraniti bebu pa ću se okrenuti k njoj. Ona je rekla: ˝Ali mama, imaš dvije ruke, možeš nas obje grliti!˝ I tako sam u nekoj pozi nemoguće misije hranila jednu bebu, a drugu grlila dok leži na mom struku. Imala je pravo. Imam dvije ruke i mogu ih obje grliti bez osjećaja grižnje savjesti.
Ne slušajte što vam drugi govore
Sada imaju 3 i 7 godina. Probajte pogoditi gdje spavaju? S mamom još uvijek. I znate što, nije nas uopće briga što tko misli o tome i ima li što za reći. Nama je divno. Stišću me, guraju, ponekad ljute i dovode do ludila, ali kad podvučem crtu, ne bih to mijenjala ni za što. Navečer legnu svaka na jedno rame dok se ne uspavaju. Njihove tople ručice dok traže dodir u noći kao podsjetnik su da su one još uvijek malene i da trebaju zagrljaj.
Kupili smo krevet na kat prije godinu dana. Bilo je pokušaja samostalnog spavanja, ali nismo inzistirali. One će odlučiti kada je vrijeme. Sve dok mama i tata nemaju problema s tim, neka uživaju.
Već po zvuku noću znam hoće li se razboljeti. Kad starija počne stenjati i pričati u snu, znam da slijedi temperatura. Odmah palim difuzor s eteričnim uljima da preduhitrim bolest. Često i uspijem. Kada su bolesne, ne treba mi nikakav alarm da provjerim temperaturu. Njihov nemir odmah me budi i sve mi je jasno. Na vrijeme mogu reagirati na svaku bol i situaciju.
Najzanimljivije je kad navečer legnemo u krevet – kao da im se jezik razveže. Obje bi mi ispričale ono što ih muči ili što se dogodilo tijekom dana. Kao da žele izbaciti iz sebe nekakav stres i podijeliti to sa mnom. Često se znam ljutiti kad u kasne sate krenu s pričom, a imale su cijeli dan. Očito je to trenutak kada se osjećaju najsigurnije i tako im prirodno dođe da razriješe nejasnoće u glavicama i dobiju odgovore na pitanja koja ih muče. Razgovaramo zagrljene koliko nam vrijeme dozvoli.
Buđenja vikendom kada nema obaveza su posebna. Pali se lampa na mobitelu, igramo se sjenama na zidu i iz toga radimo mali igrokaz. Dolazi tata, nasmijava ih i grli. To ponekad traje i sat vremena. Neprocjenjivo.
Ponekad se svađamo, ponekad smijemo, ponekad ljubimo – svega ima. Znam da će me sjećanje na te ručice oko vrata pratiti zauvijek. Nikada nisam požalila što spavaju sa mnom. Ne osuđujem druge niti tražim odobravanje. Svatko čini kako najbolje zna u novonastalim situacijama. Mi smo odabrali svoj način i nama se pokazao kao najbolji.
Mame, uživajte u bebicama kako vam nalaže vaš unutarnji glas. U pravom trenutku znat ćete kako se treba ponijeti i što je ispravno samo za vas i vaše dijete. Vi znate najbolje. Upijajte trenutke zajedno jer sve muke i bol zaboravit ćete, a ove tople trenutke pune ljubavi, pamtit ćete zauvijek.
