1. lipnja – Svjetski dan roditelja

Priče o roditeljstvu

Priča prva. Bili smo par bez djece na godišnjem odmoru u Komiži. Pili smo kavu na terasici u mirnom starom djelu grada, a za stolom za nas sjedio je Ante Tomić. Oko njega su ludovala i vrištala neka djeca, činilo se da su bar neka od njih njegova. U pola te vriske i mlakog pokušaja da ih smiri (činilo se da se trudi više zbog dojma, nego što su mu stvarno smetali) obratio se nekom poznaniku u prolazu i rekao „Kad se sitim da se neki muče dicu imat…“.

Priča druga. Dugo smo bili skupa prije nego smo odlučili imati djecu. Čekali smo neku sigurnost u poslu, da ne strepimo iz mjeseca u mjesec što je bilo dovoljno teško i bez djece. Kada smo se napokon odlučili, to nije išlo tako lako kao što smo očekivali. Do tada strepiš i paziš da ti se ne „dogodi“, a onda vidiš da se ne događa samo tako, naročito kad dođeš u neke godine. U tom „mučenju za dicu imat“ došli smo do jednog holističkog liječnika koji je iz iskustva znao da uzrok može biti i to da nesvjesno ne želimo imati djecu. I onda me je, direktan kakav je, direktno i upitao: „Jesi li svjestan da ćeš kada dobiješ djecu izgubiti ženu, najboljeg prijatelja, seksualnog partnera, nekog tko je sada prije svega posvećen tebi?“ Uvjereno sam rekao da mi to nije problem, a mislim da mi i nije bio jer uopće nisam bio svjestan što mi zapravo govori.

Priča treća. Prijatelji su nam dobili dijete nekoliko godina prije nas. Pričao sam s njima preko ekrana jer žive daleko i na ono glupo pitanje „Kako je?“ odgovorio je kao iz topa: „To nam je dijete uništilo život!“. Bio sam malo u šoku i nisam znao kako odgovoriti kada je u kadar ušetala i novopečena mama i rekla: „Je, je, uništio nam je!“. Tek kada smo i mi dobili dijete shvatio sam o čemu govori – život kakav smo prije imali i gradili bio je gotov, uništen.

Zaljubljivao sam se, patio, studirao, tulumario, putovao, otišao raditi u stranu zemlju, pokrenuo svoju firmu, zarađivao puno, bio u dugovima, oženio se, uredio kuću, veselio se i patio, brinuo i uživao, bojao se i slavio, bio umoran, volio i bio voljen, ali nikada nisam doživljavao toliko intenzivne osjećaje kao što ih doživljavam od kada imam djecu.

Prvi trenutak pune i čiste sreće koji pamtim u životu je rođenje prve kćeri. Prerezati vrpcu, držati u rukama to malo biće koje nedavno uopće nije postojalo bio je nevjerojatan osjećaj. Prije par mjeseci nam je prvi put mahnula na ekranu ultrazvuka i evo je sad, u mojim rukama, najveće čudo svemira. Svjedočiti tom trenutku, a onda i dalje pratiti stvaranje jedne nove osobe koja uči, bori se, muči se i savladava izazove svijeta oko nas za mene je i dalje najfascinantniji film koji sam ikad gledao, kroz koji učim više o sebi i drugim ljudima nego iz cijelog studija i proučavanja psihologije.

Drugi je put već bilo očekivano, bio sam spreman, ali opet je prvi susret bila ogromna sreća. Ovaj je put tu sreću pomutio izazov kojemu se nismo nadali i koji je tražio da duboko kopamo po sebi i po tome kako doživljavamo sebe, svoju ulogu na ovom svijetu. Jer činilo nam se da je naša zamisao o tome kako će nam izgledati ostatak života rasuta u vjetar i trebalo ju je iznova izmisliti. Kroz to sam iskustvo naučio prihvatiti da plana nema i da dobar dio toga u životu ne možemo znati, predvidjeti ni pripremiti se ma koliko se trudili. Jedino što možemo je pokušati se u svakoj situaciji snaći i iz nje nešto naučiti.

Nevjerojatno je od koliko toga treba odustati, koliko se toga treba odreći kada si roditelj! Od sna, vremena, osobnih užitaka i navika, odjednom je sve podređeno nekom drugom, preko noći ne živiš više samo zbog sebe nego prvo zbog neke druge osobe. Tko zna koliko bi se ljudi predomislilo da znaju što ih čeka? Da znaju da će to malo biće uništiti njihov život, barem onaj koji su imali do tada.

Onaj moj prijatelj iz treće priče je tijekom razgovora u poluzafrkanciji rekao i „Možemo li mi ovo vratiti?!“. Želim vjerovati da se šalio, iako sam i sam nekoliko puta to pomislio kada je bilo najteže, kada sam bio najumorniji, iscrpljen fizički i psihički. Često žalim i za svim onim lijepim stvarima koje sam radio dok nisam imao djecu. Žalim za čitanjem knjiga, dugim šetnjama, putovanjima… Za time da imam ženu kojoj sam ja na prvom mjestu i koja ima vremena i snage za mene i za nas.

Ali to bi značilo i odreći se najsnažnijih pozitivnih emocija koje sam u životu doživio. Sreće kada su one sretne, kada ti se razvesele kad dođeš po njih, kada dobiješ čestitku za očev dan, srce od papira onako bez veze, pusu za laku noć. Ponosa kad nešto uspiju, kada ih netko pohvali. Zahvalnosti što možeš gledati pred svojim očima nastanak novog bića, nove osobe. Zajedništva nove obitelji koju stvarate.

Roditeljstvo je neobuzdana mješavina najintenzivnijih iskustava koje sam doživio, luda vožnja bez plana, život na visokim okretajima. Drago mi je da sam i takav život iskusio u svom vijeku dok istovremeno strepim i veselim se onome što tek dolazi.