Vremeplov: „Izletište Martinšćica“ i objekt „Pod pločun“ u Žurkovi
U ovom vremeplovu doznajte kako je od Lazareta u Martinšćici došlo do današnjeg kafića “Pod pločun” u uvali Žurkovo.
U uvali Martinšćica izgrađen je i 1833. godine svečano otvoren Lazaret (karantena). Bila je to luka i kompleks zgrada u funkciji karantene za brodove i posade koji su dolazili iz zaražena područja. Početkom 20. stoljeća potreba za karantenom bila je sve manja pa je za Prvog svjetskog rata kompleks Lazareta prestao biti u funkciji i u taj je prostor smještena vojska.
Između dva svjetska rata prostor Lazareta adaptiran je u đačko odmaralište, a u Drugom svjetskom ratu, kao i neposredno nakon rata u tom su prostoru bile smještene razne vojske. U travnju 1945. njemačka je vojska pred povlačenje snažnim miniranjem srušila glavnu cestu na istočnoj i zapadnoj strani Lazareta, čije su zgrade tada bile oštećene.
U prostoru Lazareta osnovana je 1947. godine „Tvornica ambalaže Milan Smokvina Tvrdi“ i zaposlila je velik broj žena iz okolice. Zbog nekvalitetnih uvjeta rada, a posebno zbog snažnog utjecaja mora i morske soli, tvornica 1953. godine seli u Rijeku, u ulicu Milutina Barača 7 i mijenja naziv u „Tvornica ambalaže 8. mart“ te kasnije u „Metalografički kombinat“.
Plesne zabave s tisuću posjetitelja
Iseljenjem tvornice prostor Lazareta ostao je prazan. Nije mi poznato kada je u tom prostoru počelo djelovati „Izletište Martinšćica“, ali vjerojatno 1955. godine. Na izborima za Općinsko vijeće Sušaka 1957. godine bio sam u Kostreni (uz još trojicu) izabran i ja te već sljedeće godine imenovan za predsjednika Upravnog vijeća „Izletišta Martinšćica“. Upravitelj je bio Vlado Bruketa iz Trsata, koji je tu funkciju obavljao izvanredno i po cijele bi dane bio na poslu. Sjednice Upravnog vijeća održavale su se povremeno i raspravljalo se o aktualnim problemima te prihvaćalo financijska izvješća.
U „Izletištu“ su svakog vikenda bile organizirane plesne zabave sa živom glazbom. U sredini tog prostora, pod platanama, bio je okrugli betonirani plesni podij na mjestu gdje je bila kapelica sv. Martina, izgrađena kada i Lazaret, a snažno oštećena prigodom povlačenja njemačke vojske u travnju 1945. Vjerojatno se kapelica mogla popraviti, ali u tadašnjim društvenim okolnostima to nije bilo uputno pa je srušena.
Posjećenost na plesovima bila je izvrsna. Ulaznina se nije naplaćivala. Mladi (a i oni srednjih godina) s područja Podvežice, Krimeje, Trsata dolazili su u Martinšćicu stubama od Bobova, a oni iz grada trolejbusom do Plumbuma i pješice do Martinšćice. Tih godina u gradu Rijeka nisu nigdje bile organizirane plesne zabave na otvorenom (samo su rijetke bile u zatvorenom prostoru) pa bi u Martinšćici bilo i do tisuću posjetitelja, a možda i više. Ugostiteljska ponuda bila je jednostavna (vino i pivo), a Mijo Kuserbaj na roštilju je pripremao izvrsne ćevapčiće.
Pod utjecajem alkohola dogodila bi se katkad i tučnjava među posjetiteljima, ali je fizički snažan i stasit upravitelj Vlado to uspješno rješavao. Oni iz današnjih starijih generacija još se uvijek rado sjećaju tih ljetnih zabavnih večeri u Martinšćici, posebno oni kojima je tu bio početak buduće bračne zajednice.
Riva uz nekadašnji Lazaret oko 1935. godine kada je tamo bilo odmaralište Higijenskog zavoda iz Zagreba
Izletničke ture na jedrenjaku „Veli Jože“
Godine 1959. odlučilo se povećati poslovanje pa je u ljetnim mjesecima bio organiziran turistički kamp unutar prostora na slobodnom zapadnom dijelu unutar Izletišta. Bio je to, za današnje uvjete, primitivan kamp, ali financijski prihvatljiv za ondašnje turiste (posebno one iz Istočne Europe). Posjet je svake godine bio sve veći, a time i prihod Izletišta.
Izletište je imalo i 17-metarski drveni jedrenjak s dva jarbola „Veli Jože“ koji je mogao na krstarenje primiti osam putnika uz tri člana posade. Izletničke ture organizirale su se ljeti u trajanju od tjedan dana. Osim zapovjednika na brodu je bio još motorist i mornar, koji su ujedno bili i kuhari. Oni su lovili ribe kojih je tada bilo u izobilju i tako turistima omogućavali izvanredno kvalitetne obroke svježe ribe. Jasno da je bilo i dobrog vina, što je sve zajedno turistima davalo izvanredan dojam. U usporedbi s luksuznim jahtama 21. stoljeća ti su izleti bili primitivni, ali rado prihvaćeni, pa bi neki turisti odmah zakupili vrijeme za sljedeću godinu.
Prosvjedi protiv gradnje brodogradilišta
Ubrzo je došao kraj djelovanja ovog Izletišta. Tadašnji politički moćnici (a i gospodarstvenici) odredili su da je uvala Martinšćica najpogodnija za izgradnju remontnog brodogradilišta, a ujedno i preseljenja pogona „Viktor Lenac“ iz područja lukobrana riječke luke.
Iz redova stručnjaka, a posebno mještana koji su uživali na lijepim plažama u uvali, dopirali su snažni glasovi protiv te gradnje. Ali kada moćnici nešto zacrtaju, glas običnih ljudi (pa pojedinačno i stručnjaka), ne pada na plodno tlo.
Dana 26. srpnja 1963., dan uoči državnog blagdana „Dana ustanka naroda i narodnosti Hrvatske“, oko 17:30 (tada nije bilo ljetnog računanja vremena) na istočnoj strani uvale u predjelu „Veli pesak“ ispaljene su prve mine. Jadranska turistička cesta bila je tada jedina za prolaz prema jugu, ali je bila zatvorena za promet već sat vremena ranije. Sa skupinom mještana Kostrene bio sam na staroj cesti na Vrh Martinšćici. Glasno smo prosvjedovali i svašta vikali protiv početka gradnje, ali naše zalaganje nije imalo utjecaja na radove. Ispaljena je prva mina koja nije polučila neki veliki uspjeh. Nakon toga ponovo smo putem snažnog megafona upozoravani da se maknemo jer slijedi iduće paljenje. Mi smo to zanemarili. No, ovo drugo paljenje bilo je vrlo snažno i kamenje je poletjelo zrakom visoko, možda desetak, pa i dvadesetak metara iznad naših glava (u strahu su velike oči!). Našli smo se u velikom problemu, ali nismo imali kamo bježati. Jedino smo mogli pratiti to kamenje u zraku i nastojali izbjeći da ne padne na nas. Uskoro je uslijedilo i treće paljenje mina, ali mi već nismo imali snage prosvjedovati, nego smo se maknuli da ne nastradamo. Jadranska magistrala bila je zatvorena za promet, vjerujem, skoro tri sata i nakon toga krenula je nepregledna kolona automobila.
Pod pločun – privredna reforma pojela financije
Tog 26. srpnja 1963. godine bio je početak kraja „Izletišta Martinšćica“. Turistički se kamp nije mogao organizirati, a niti plesne zabave. Ustanova je još bila u funkciji i to zato što je pokrenut postupak traženja obeštećenja od investitora Brodogradilišta „Viktor Lenac“. Taj je postupak bio potpomognut, a vjerojatno i službeno pokrenut, od strane grada Sušaka jer se svakako nastojalo nadomjestiti prostor za ljetne zabave. Logično je što je za to bila određena uvala Žurkovo jer je najbliža gradu.
Nemam podatak koliki je bio iznos obeštećenja, ali u sjećanju mi je iznos od 30 milijuna dinara. Projektni zadatak za izgradnju objekta u Žurkovi dobio je Igor Emili, dipl ing. arh. U projektu je bila izgradnja četverokutnog prizemnog objekta sa središnjim otvorenim prostorom koji je trebao biti pogodan za ljetne zabave. U zatvorenom dijelu objekta bili bi ugostiteljski sadržaji s bufetom namijenjenim kupačima i restoranski dio. Detalja se više ne sjećam, ali je to svakako bio zamišljen kao reprezentativni objekt.
Godine 1965. bila je provedena jedna od nekoliko privrednih reformi u Jugoslaviji, koja je „pojela“ dio vrijednosti dobivenih 30 milijuna. Objekt je u većem dijelu bio građevinski završen, ali za završetak radova i unutarnje uređenje nije više bilo dovoljno financijskih sredstava. Tako nedovršeni objekt stoji i sada, 2021. godine, djelomično je u funkciji kao kafić s mogućnosti upotrebe roštilja, a svima je poznat pod nazivom „Pod pločun“.
Da bi se što kvalitetnije povezalo gradsko područje sa Žurkovom (jer javnog autobusnog prometa nije moguće uspostaviti s uvalom Žurkovo), krenulo se u izgradnju dvaju drvena broda za prijevoz putnika na relaciji Brajdica – Žurkovo. Gradnja je povjerena Brodogradilištu „Kantrida“. Na porinuću broda „Grčevo“ bio sam kum, a na porinuću broda „Žurkovo“ (koji je svojim izgledom bio daleko ljepši od „Grčeva“) kuma je bila supruga upravitelja Vlada Brukete. Posada je naplaćivala prijevoz, a često bi predvečer bio problem pretrpanosti. Ta dva broda uspješno su obavljala svoju funkciju nekoliko godina, a kasnije su prodani nekoj putničkoj agenciji u Istri kao i drveni jedrenjak „Veli Jože“.
Službeno je po prestanku djelovanja „Izletišta Martinšćica“ imovinu preuzelo Hotelsko poduzeće „Jadran“ iz Sušaka, ali se na objekt „Pod pločun“ nije upisalo u zemljišne knjige. Sada Općina Kostrena provodi postupak otkupa suvlasničkih dijelova terena čestice gdje se nalazi taj objekt i po okončanju tog postupka Općina Kostrena bit će njegov jedini vlasnik. Kada je izvršena konačna likvidacija „Izletišta Martinšćica“ također mi nije poznato, ali neka ovaj skromni zapis ostane kao uspomena na jedan, u ondašnjim vremenima i za ondašnje stanovnike Sušaka, Rijeke i Kostrene, hvalevrijedan projekt kojeg će se mnogi prisjetiti kada ovo pročitaju.