Moja najdraža knjiga hrvatskog autora – preporučuje Adriana Glavan
Ravnateljica Osnovne škole Kostrena Adriana Glavan odlučila je preporučiti vam dva naslova: “Plavi kaputić” i “Posljednji Stipančići”.
Ravnateljica Glavan kazala nam je da smo pred nju stavili zahtjevan zadatak kad smo je upitali da se odluči za samo jednu najdražu knjigu hrvatskog autora.
– Jako sam voljela čitati… Moram priznati da sam često znala pročitati knjigu i za one koji to nisu voljeli. Mlađi brat kaže da još ima traume iz djetinjstva kada se prisjeti koliko puta je zbog moje želje da sve bude napisano perfektno, morao prepisati lektiru “Plavi kaputić” Mladena Kušeca jer tada nije bilo „piši-briši“, pisali smo tintom i kada bi pogriješio, postojala je samo jedna opcija: krenuti iznova. – prisjetila se ravnateljica OŠ Kostrena.
Knjiga “Plavi kaputić” Mladena Kušeca nekad je bila obavezna školska lektira. To je njegovo prvo prozno djelo izdano 1974. godine. Glavni protagonisti su razgovorljiva djevojčica Ivančica zvana i Plavi kaputić prema plavom kaputiću koji želi i susjed Spavalo, umirovljenik koji voli dugo spavati. Ivančica i Spavalo u dvorištu njegove zgrade vode dinamične i iscrpne razgovore o svakodnevnim dječjim brigama, ali i o tome koliko se odrasli mijenjaju odrastanjem. Priča je to o nedosljednosti odraslih ljudi i kompliciranju svakodnevnice koja je dječjim očima vrlo jednostavna.
“Plavi kaputić” pripovijeda o dječjoj potrebi za roditeljskom pažnjom, usamljenosti koju djeca osjećaju u njihovom neprisutstvu. Djelo je to koje se vrlo lako može povezati i s današnjim ubrzanim tempom i preopterećenošću roditelja koji vrlo često premalo vremena provode sa svojom djecom nerijetko ne znajući koliko su djeca usamljena zbog toga.
– Čitajući stvaramo svoj svijet, vlastite kulise i to je daje dodatnu vrijednost pročitanom. Eto, upravo zbog toga kao svoj najdraži naslov iz djetinjstva preporučila bih “Plavi kaputić” Mladena Kušeca. Živimo u vremenu kada, iako imamo sve, ponekad se čini da nemamo ništa, da smo zaboravili na temeljne ljudske vrijednosti. Otuđili smo se pa iako nas je mnogo u velikim gradovima gdje nam je sve dostupno, ostajemo sami, čak i onda kada nam itekako treba drugi. – svoj je odabir objasnila ravnateljica.
“(…) Eto, taj dječak koji je sanjao, nije znao što je to grad. On je bio osamljen na svom proplanku i vjerovao je da u gradu gdje živi mnogo ljudi, osamljenosti nema. To može misliti samo dječak koji u gradu nije živio. S brojem ljudi ne rastu i ljudske radosti. U velikom gradu ljudi i djeca često su osamljeniji nego u malom selu. ” (Citat iz knjige Mladena Kušeca “Plavi kaputić”)
Onima malo starijima, ravnateljica Glavan preporučila bi roman “Posljednji Stipančići” Vjenceslava Novaka, koji će potaknuti na razmišljanje o vrijednosti obitelji i važnosti stvaranja dobrih i zdravih obiteljskih odnosa.
Podsjetimo se, Vjenceslav Novak u “Posljednjim Stipančićima” prikazuje društveni život Senja u prvoj polovici 19. st. i to u ozračju propadanja senjske luke i pomorske trgovine te političkih previranja. U sklopu takve društvene pozadine prikazan je život članova patricijske obitelji Stipančić i to posebno sa ženskog gledišta majke i kćeri. Liku Lucije Stipančić autor je posvetio posebnu pozornost i načinio, kako se često ističe, najbolji ženski lik hrvatskog realizma. Prepoznavši u “Posljednjim Stipančićima” dosljednu primjenu obilježja realističkoga književnog modela, suvremena je stručna kritika taj roman jednoglasno ocijenila najboljim hrvatskim realističkim romanom.