Bit ćemo mi OK!
Za razliku od onih koji žive u nekim stabilnim i uređenim državama, nama su krize odavno normala.
Čini se da se ne možemo nadati periodu u kojemu nećemo biti pod nekom vrstom prijetnje ili ugroze i u kojem nećemo osjećati tu napetost i tjeskobu na koju smo se već praktički i navikli kao na normalno stanje.
Doktrina šoka
U kratko vrijeme prošli smo strah od terorizma nakon napada na Blizance u SAD-u, zatim Al Quaidu pa još i ISIS, a zatim koronu i taman da će to malo jenjati, eto ti opet Rusije kao nekad prije svega ovoga, u vrijeme hladnog rata. Praktički da nije bilo perioda kakvog-takvog mira i stabilnosti.
Opet s televizije dolaze slike razaranja, ranjenika, izbjeglica, breaking news ponovo su uobičajena stvar kao i šok, strah, raspad… Upravo taj šok postao je tolika konstanta da neki smatraju kako se ne radi o slučaju nego o doktrini šoka (slavna knjiga i dokumentarac Naomi Klein nosi taj naslov, isplati se potražiti na YouTubeu). Neki takvo razmišljanje smatraju teorijom zavjere i vjeruju da se radi o nizu nesretnih slučajnosti, drugi pak kažu kako je stvar u medijima i globalizaciji pa nam sada svaki rat u svijetu (a bilo ih je uvijek) ulazi u dnevni boravak na velikom ekranu i u Dolby surroundu.
Kako god bilo, osjećaj nesigurnosti, osjećaj da se svijet oko nas i život koji gradimo tako lako može srušiti bez da se nas o tome pita, nešto je s čime se teško nositi. Voljeli bismo imati osjećaj kako mi gradimo svoju budućnost, kako će ono u što ulažemo vrijeme i trud, imati neku vrijednost u danima koji dolaze. Umjesto toga stalno vidimo kako postoje neke sile koje to sve mogu razoriti u trenutku zbog nekih svojih interesa i da zapravo nas nitko ništa neće o tome pitati.
Sankcije mogu utjecati na to da firme u kojima radimo ne mogu prodati svoje proizvode ma koliko oni bili kvalitetni i traženi na tom tržištu. Inflacija može dovesti do toga da naš teško zarađeni novac odjednom više ne vrijedi. Ulazak u rat može dovesti do toga da izgubimo mir, sigurnost i stabilan život preko noći kao što nam se već dogodilo devedesetih i kao što vidimo da se događa u Ukrajini sada.
Ono što meni pomaže u tom ludilu i oluji koju ovo stvori u glavi je da se sjetim one slavne molitve koja se pripisuje raznim autorima, a kaže:
Bože, daj mi snage da promijenim stvari koje mogu promijeniti,
daj mi strpljenja da prihvatim stvari koje ne mogu promijeniti
i daj mi mudrosti da ih znam razlikovati.
Isplati se ulagati u naše dobre odnose
Globalna politika za većinu je nas nešto na što ne samo da ne možemo djelovati, već ne možemo ni shvatiti pa onda ne možemo ni predvidjeti. Ne isplati se na to trošiti previše vremena i truda iako nije pametno ni biti potpuno neinformiran.
Ljudska glupost, pokvarenost, okrutnost i sebičnost također su nešto što je izgleda neizbježno poput promjene dana i noći ili izmjene godišnjih doba. Možda nam nisu dragi i voljeli bismo da ih nema, ali ta naša želje neće utjecati na njihovo postojanje. Iako, to ne znači da ne trebamo skretati ljudima u okolini pažnju na posljedice njihovih djela ili svojim primjerom ukazivati na to da je moguće biti drugačiji.
Vjerojatno nije moguće predvidjeti što će se događati u ekonomiji pa na osnovu toga genijalno uložiti tako da sigurno dobro prođemo kada se situacija promijeni. No opet, to ne znači da ne možemo ušteđevinu (ako je slučajno imamo) rasporediti u više raznih oblika ili učiti nove vještine ili struke kako bi se mogli brzo prilagoditi ako nestane potreba za onim što sada radimo. Ne možemo znati hoće li doći do rata ili nove epidemije, ali možemo imati nekakve zalihe ili barem raditi na svojem zdravlju, imunitetu i izdržljivosti.
Uz sve to možda je i najvrednije ulagati u izgradnju odnosa s drugim ljudima. Družiti se, posjećivati, razgovarati, pomagati jedni drugima, držati se skupa. Jer, dobri odnosi nam uvijek vrijede. Kad je dobro, trebaju nam drugi ljudi da bismo slavili i veselili se, a kad je loše, trebaju nam ljudi da si međusobno pomažemo i da se podržavamo.
I na kraju, možete pokušati iskoristiti još jednu misao koja meni dosta pomaže. Ona naivna uzrečica: „Ma, bit će sve OK!“ nekako ne drži vodu u posljednje vrijeme. Ja si pomognem tako što kažem: „Bit će svakako, ali ću ja biti OK.“.
Doista, prošli smo već svakakve periode i okolnosti. Imali smo periode kada smo imali puno i mogli si priuštiti svašta, ali i periode kada nismo imali skoro ništa. Ipak smo preživjeli. Čak su i teški periodi pomogli da prepoznamo neke svoje snage, ali i prijatelje za koje nismo ni znali da ih imamo. Ta iskustva, koja većina nas ima, dobar su podsjetnik da možemo i znamo uživati i s malo toga. Snaći ćemo se mi, prilagodit ćemo se. Za razliku od onih koji žive u tim nekim stabilnim, uređenim državama, nama su krize odavno normala. Bit ćemo mi OK!