Za kakav svijet pripremamo svoju djecu?
Odgajamo li svoju djecu bolje nego što su naši roditelji nas odgajali i hoće li možda naša djeca, razmažena i nježna, biti oni koji će stvarati ljepši i bolji svijet.
U jednoj kolumni pisao sam o tome kako je glavni posao nas roditelja da svoju djecu pripremimo za izazove koje im donosi život, da kod njih razvijemo snage i vještine potrebne za budući samostalan život. Nijednoj životinji nije potrebno ni približno toliko dugo da se počne samostalno brinuti za sebe kao što je to potrebno čovjeku, a to po nekima govori o tome koliko je sklop pravila, običaja i odnosa u kojima moramo preživjeti kao ljudi, složen i zahtjevan.
Prilagoditi se promjenama
Da budem potpuno iskren, iako na to trošim jako puno vremena i truda, iako mi je to primarna struka, polje interesa i ono o čemu najviše čitam, razgovaram i razmišljam; i ja imam snažan osjećaj da još uvijek tek u jako maloj mjeri razumijem kako društvo, svijet i ljudi funkcioniraju i kako se u tom svijetu najbolje snaći. A ipak, iako u svemu tome i sam jedva plivam, od mene se očekuje da tome podučavam svoju djecu!
I ja se često zaljuljam, razočaram, pogriješim debelo, pa i potonem u svakodnevnim izazovima, a istovremeno bih djeci trebao biti čvrst oslonac i sigurnost u njihovu odrastanju.
Uz to, tu je još jedan izazov koji sve ovo čini baš nemogućom misijom. Taman kad misliš da si nešto shvatio o svijetu oko sebe, on se preko noći promijeni. Pa još jednom i još jednom. I to na načine koje nitko nije mogao ni znao predvidjeti. Promijeni se tehnologija, promijeni se država, promijeni se društveno uređenje, ekonomsko uređenje, odnosi između spolova, odnos prema autoritetu, muzika… I onda se pitaš za kakav svijet to zapravo pripremaš svoju djecu? Onaj u kojem smo mi odgajani? Tog odavno nema. Za ovaj sada? On će se sigurno promijeniti. Kakav svijet njih čeka, koja će pravila u njemu vrijediti? Tko to zna?
U moje vrijeme – optimizam pamćenja
Najgore je kada zglajzaš tamo gdje većina završi, a to su priče „u naše vrijeme…“. Nekad je bilo bolje, nije li tako? Naravno da jest!
Moj je vršnjak razgovarao sa svojim ocem, koji ga je uvjeravao kako je nekadašnji odgoj bio bolji i kako su bile jasnije i ispravnije vrijednosti koje su se promovirale. Sin mu je odgovorio da su se baš oni takvi i tako ispravno odgojeni bez problema pobili i poklali devedesetih. Brutalno, ali apsolutno na mjestu. Samo zato što je tako bilo nekad, ne znači da je to bolje.
Kad se čujem da tako govorim, sjetim se dviju stvari koje me brzo vrate u realnost. Jedna je iz psihologije i zove se „optimizam pamćenja“, proučavana i dokazana pojava da pamtimo više dobrih stvari i da nam zbog toga prošla vremena uvijek izgledaju bolja nego što su zapravo bila. Pa se sjećamo „iz onih vremena“ veće sigurnosti, više druženja i koječega još, ali ne pamtimo koliko su automobili bili loši i kvarili se, koliko smo malo izbora imali oko većine stvari (da ne spominjemo jogurte), koliko je bilo teže putovati, koliko je medicina bila zaostala u odnosu na ono što je sada moguće. Druga stvar koje se sjetim jesu Balaševićevi stihovi: „Jel’ to stvarno bilo bolje vreme, il’ smo samo bolji bili mi?“.
Vrijeme će pokazati kakav će svijet stvarati naša djeca
Danas djecu drugačije odgajamo. Posvećujemo im puno više svoje pažnje, daleko više radimo na odnosu s njima, na pohvalama i na izgradnji njihovog samopoštovanja, izbjegavamo vikanje i grubosti, na raspolaganju im je daleko više aktivnosti i mogućnosti. Istaknuto
Možda će zbog toga naša djeca zaista biti prenježna, razmažena, nespremna za izazove budućeg života i tog grubog svijeta koji je „tamo vani“. Ali, opet, možda će tako nježni i s čvršćim samopoštovanjem utjecati na izgradnju svijeta s manje grubosti, sile, iskazivanja nadmoći.
Iako se čini da je nestalo mladenačkog bunta jer se sve bolje slažu s roditeljima koji se trude ostati im bliski, možda to i nije tako loša stvar. Puno je loših stvari – droge, kriminala, bolesnih ambicija bilo rezultat buntovnih mladih ljudi koji se nisu mogli nositi s osjećajem odbačenosti i prijezira, koji su osjećali od strane svojih roditelja. Možda će ove nove generacije imati manje potrebe za svim tim destruktivnim aktivnostima?
Istina je da zapravo ne znamo i ne možemo znati. Nemoguće je da sada znamo čiji će se stil odgoja na kraju pokazati ispravan jer ne znamo kakav nam svijet dolazi. Najvjerojatnije je da ćemo svi u nečemu pogoditi, a u nečemu pogriješiti.
Možemo se samo nadati da ćemo biti malo bolji u odgoju od svojih roditelja pa će zato i naša djeca biti malo bolji ljudi od nas, a onda će možda i naše društvo biti još malo bolje nego što je sada.