Uvala Martinšćica – ima neka tajna veza
Vratimo se malo u prošlost i ispričajmo priču o Martinšćici. Kao i cesta koja iz Martinšćice vijuga prema Rijeci, i ova će priča vijugati kroz prošlost i oslikati poveznice Rijeke i Kostrene.
Smještena na samom jugoistočnom izlazu iz grada, Kostrena se danas može gotovo smatrati dijelom Rijeke. Naravno, nije to uvijek bilo tako. Iz kojega razdoblja potječe ta neka uska povezanost te koje su poveznice i danas vidljive, kako u Kostreni tako i u Rijeci ?
Lazareti – 40 dana karantene
Prva postaja našeg puta vraća nas u tridesete godine osamnaestog stoljeća. Riječke zidine još uvijek čvrsto stoje i polako postaju tijesne gradu koji okružuju. Rijeka se sve više ističe kao trgovački i prometni centar kroz koji se roba razvozi sve do Beča s jedne, odnosno do Budima i Pešte s druge strane. Naravno, sva ta roba dovozi se u Rijeku brodovima. Nisu rijetki brodovi koji u Rijeku putuju iz dalekih zemalja dovozeći žito iz crnomorskih luka, šećernu trsku i kakaovac iz Južne Amerike te brojne druge sirovine. Nažalost, period je to i upitnih higijenskih navika koje će u dogledno vrijeme rezultirati pandemijom kolere diljem Europe i svijeta. Najčešći prijenosnici kolere bili su štakori, a njih nije bilo malo na brodovima koji su iz luka s Crnog mora dovozili žito.
Lazaret sv. Karla Boromejskog
U svrhu prevencije bolesti, izvan granica grada, 1726. godine gradi se lazaret sv. Karla Boromejskog. Lazaret se gradi na poziciji današnjeg kompleksa KBC-a Rijeka, odnosno vatrogasnog doma. S istočne strane smješten je na slatkovodnim tekućicama Brajdi i Potoku, dok južnu stranu lazareta oplahuje more. I danas je vidljiva ploča s natpisom iz tog doba na kojoj približno piše: Javno zdanje za očišćenje putnika i roba kako pomorska trgovina ne bi naškodila javnom zdravstvu. Lazaret je služio kao karantena za moreplovce i robu koju su dovozili. Sam naziv karantena potiče od talijanskog broja quaranta (četrdeset) i označava broj dana koje je bilo potrebno provesti u izolaciji prije nego su se moreplovci mogli iskrcati i stupiti u kontakt s gradskim pukom.
Mala digresija – znate li gdje je i kada organizirana prva karantena ?
Prva je karantena u svijetu organizirana 20. srpnja 1377. godine na području Dubrovačke Republike kao odgovor na tadašnju pandemiju kuge. Jasno je, dakle, da je u ovim krajevima javno zdravstvo bilo uvijek visoko na ljestvici prioriteta.
Iako je položaj lazareta sv. Karla inicijalno dobro zamišljen – bio je udaljen od gradskih zidina a slatkovodne tekućice osiguravale su dovoljne količine vode za ispiranje robe koja se dopremala brodovima, prolazak vremena ukazao je na njegove nedostatke. Grad se širio i lazaret više nije bio na dovoljnoj udaljenosti, a mulj koji su Potok i Brajda donosile svojim tokom i nanosile uz morsku obalu, onemogućio je pristajanje većih brodova.
Godine 1818. lazaret sv. Karla prestaje s radom, a kao karantenska luka koristi se Kraljevica. Roba koju brodovi dovoze, sprema se i čisti u dvorcu Frankopan u Kraljevici. Ovo rješenje nije trajno, kako zbog nedostatka tekuće vode u Frankopanu čiji je jedini izvor pitke vode bila velika šterna, tako i zbog same pozicije dvorca do kojeg je robu bilo potrebno dovoziti.
Već nakon dvije godine otpočinje gradnja novog velikog lazareta u uvali Martinšćica. Velika uvala na istočnoj granici Sušaka bila je upravo idealna za tu namjenu.
Adamićevi svjedoci
Uvala Martinšćica svoje je ime vjerojatno dobila po kapelici svetog Martina koja se spominje još 1445. godine. Ta je kapelica još jedna poveznica Martinšćice i grada Rijeke. Naime, krajem 18. stoljeća teren na kojem se kapelica nalazila pripada obitelji Adamić. Simeon Adamić bio je židovski doseljenik, uspješan trgovac duhanom, uvoznik i poduzetnik. Svojim je radom prikupio značajno bogatstvo. Godine 1787., tijekom obnove kapelice svetog Martina, radnici koje je Simeon Adamić uposlio, pronašli su malo arheološko nalazište. Vjerojatno se nije radilo ni o čemu drugome nego o nečijim posmrtnim ostacima jer su u ono doba pokojnike ukapali u crkvicama ili oko njih.
Međutim, ubrzo se proširila priča o bogatstvu koje je pronađeno. Ova je priča dospjela i do poreznika koji optužuju Adamića za utaju poreza. Adamić je sproveden u crikvenički zatvor gdje mu je organizirano suđenje. Na samom suđenju pojavilo se i četrnaest svjedoka koji su ga teretili svojim iskazima. No, intervencijom Simeonovog sina Andrije Ljudevita Adamića, Simeon uskoro biva oslobođen optužbi i pušten na slobodu. Obitelj Adamić nedugo nakon toga gradi Palaču Adamić na Fiumari, a Simeon Adamić daje napraviti skulpture 14 svjedoka koji su lažno svjedočili protiv njega, te ih postavlja ispred palače na javnu sramotu ljudima koji su ga lažno optužili. Trinaest od tih četrnaest skulptura danas se nalaze u lapidariju Muzeja Grada Rijeke odnosno ispred Guvernerove palače i jedno su od poznatijih riječkih obilježja.
Lazaret u Martinšćici
Gradnja lazareta u Martinšćici trajala je tri godine te je isti s radom počeo 1823. godine. Kako bi se olakšalo dovoz i odvoz roba iz lazareta 1833. godine gradi se cesta Maria Dorothea koja iz Martinšćice vodi do Sušaka. Na mjestu gdje se nova cesta spajala s Karolinom, cestom koja vodi prema Karlovcu, podignut je spomenik – piramida. Na sve tri strane piramide postavljeni su natpisi koji nam svjedoče o cestama Karolini i Mariji Dorothei te 1833. godini i osobama koje su cestu dale izgraditi. Taj se dio Sušaka i danas naziva Piramida upravo po spomeniku podignutom prilikom izgradnje ceste prema Martinšćici.
Otvaranju lazareta prisustvovali su svi koji su u to doba nešto značili. Otac Ivana pl. Zajca, također imenom Ivan odnosno Johann, za tu je posebnu prigodu skladao i djelo koje je premijerno izvedeno upravo na otvaranju lazareta u Martinšćici.
Tijekom vremena te razvojem medicine lazaret gubi svoju osnovnu funkciju, a objekti u Martinšćici polako mijenjaju namjenu. Brojne su tvrtke svoje pogone imale upravo u Martinšćici. U periodu od 1929. do 1939. u prostorima lazareta smjestilo se studentsko odmaralište. Svoje je mjesto u prostorima lazareta našao i sušački jedriličarski klub Galeb. Od 1947. u dijelu objekata posluje tvornica ambalaže, a dio uvale postaje izletište.
Piramida – natpis Maria Dorothea
Cesta – zid i vrata
Na zapadnoj strani uvale stari je škver u kojem se grade i popravljaju brodice tog doba. Također na zapadnoj strani podižu se tri velika betonska pilastra s dizalicama za iskrcaj rudače. Ta se sirovina prenosila žičarom iz Martinšćice do obližnje talionice. Čitav taj dio Sušaka odnosno Pećina dobio je naziv Plumbum po kojem nam je i danas poznat, upravo po olovnoj rudi koja se dovozila u Martinšćicu te prevozila žičarom do talionice. Od stare žičare više nije ostalo ništa, a ako ste istraživački raspoloženi, još možete razgledati ostatke starog potpornog zida te primijetiti stepenice koje su s današnje ceste vjerojatno vodile prema talionici.
Istočnu stranu uvale krasile su dobro posjećene plaže i perilo na koje su žene donosile robu na pranje. Sa slatkovodnih se izvora u uvali do obližnjih kuća voda znala prenositi i u bačvicama posebno konstruiranim za tu potrebu.
Širenjem poslovanja, šezdesetih godina prošlog stoljeća u uvalu u Martinšćicu iz Rijeke seli brodogradilište Viktor Lenac. Naš cijenjeni sumještanin dr. Vjekoslav Bakašun prisjeća se tog vremena i veli da su 26. srpnja 1963. godine, na dan kada su počela prva miniranja zbog proširenja brodogradilišta, prosvjedovali na strani Cirkula (stari naziv za Plumbum) te da je „kamenje letjelo i preko njihovih glava“.
Ako ovu priču zaključimo činjenicom da su upravo materijalom iz kostrenskih kava – one u Martinšćici te one u Žurkovu – izgrađeni današnja Delta i dio Porto Baroša, uviđamo da je uvala Martinšćica po mnogočemu čvrsta poveznica Kostrene i Rijeke.
