Izazov: BLIZANCI TINEJDŽERI
Većina ljudi kada vidi blizance ima reakciju: „Jooj, kako je to slatko!“, no ima i onih koji automatizmom iskreno izlete s: „ Ne bih ja.“ Pa u većini slučajeva nije baš da ste planirali tako, ali eto, roda je donijela dvije bebe.
Idealna vizija
U našem slučaju imati blizance uvijek mi je nekako bila želja i zamišljala sam ih kao savršenu kombinaciju. U mojoj mašti to je zvučalo kao: „ Uvijek imaju savršen par za igru, jednako su stari pa jednako mogu, bit će jedan drugom podrška, zajedno će učiti i pomagati si, zajedno su jači bez obzira na to što ih u životu čeka.“ i još nekoliko idiličnih misli iz glave osobe koja je uvijek željela brata ili sestru i tu idiličnu bratsku ljubav.
Blizanci – uvijek će imati podršku jedan u drugome
Prvi dani s blizancima: 24-satni party
Osim što je sama trudnoća rizičnija i teža, kada sve prođe i stignete kući s dva zamotuljka umjesto s jednim, počinje 24-satni party time koji ne prestaje do trena kada prvi put konačno prespavaju noć.
Rođeni su ranije što je za blizance često, bili su maleni i nisu imali snage pa je hranjene trajalo po 45 minuta svaki; digni; podrigne; presvuci; stavi spavati; uzmi drugog; hrani; presvuci; stavi spavati… Imaš 15 minuta za pripremiti se za onog prvog gladuša koji je već pripremio sirenu…
Božićni poklon
Da, bili su to dani koje je naša svijest dijelom izbrisala. A zatim je svanulo božićno jutro! Budimo se i pitam muža: „Jesi li se ti dizao noćas?“ Zbunjeno me pogleda: „Nisam, ti si!“ „Nisam!!“ Panično trčimo u dječju sobu, a oni sretno guguću u krevetićima. Prvi put prespavali su noć bez buđenja. Najljepši božićni poklon koji su nam mogli dati. Od tada je ipak bilo lakše, barem neko kratko vrijeme – do prohodavanja.
Budni, radoznali, siti, ne plaču – dva najdraža zamotuljka
Kostrenske šetnje uz more
Često se čuju opaske i tipa: „Joj, ja imam dvoje djece s malom razlikom u godinama, to vam je isto kao blizanci.“ Ne, nije isto jer ono starije dijete već zna samo uzeti dudu, bocu ili igračku, a možda može i hodati uz vas.
Živimo u najljepšem mjestu na svijetu i šetnica je stvorena za dodir s prirodom i sretno odrastanje. ( P. S. Uvijek imati rezervnu odjeću i obuću u kolicima ili autu jer, znate, more je mokro.) Još da smo ravni kao Zadar, gdje bi nam bio kraj!? Uzela bih jednog u klokanicu, drugog na ruke i spustila se u auto u kojem su uvijek stajala kolica. Prvo bih spustila u autosjedalicu ovoga na rukama, a zatim onog iz klokanice i ajmo na more!
Imati blizance i imati djecu s malom razlikom u godinama uopće nije isto
Dolje bih u trenu posklapala dvoja ili dupla kolica, ubacila bebače, zakačila torbu i pokret! A drugi su se pola sata pripremali s jednim djetetom i pomoćnikom. Bila je to barem neka mala dizalica morala: kad ti je nešto naporno, pravi se da nije. Šetali bismo svaki dan do Stare vode i natrag, papali uz more i rasli.
Jesu li dosadili jedan drugome?
Polazak u vrtić bio je veliko veselje za njih, a predah za mene. Prilično je dugo trebalo da ih počnu razlikovati što mi nikad nije bilo jasno s obzirom na to da nisu identični, no kako su često bili u istim majicama i uvijek u petoj brzini, i odgojiteljicama je trebala prilagodba.
Stigli su i upisi u prvi razred i ja sam s utopijskim mislima u glavi smatrala kako je nužno da idu zajedno u razred još uvijek u nadi da će se ona moja zamišljanja o suradnji i zajedničkom učenju ostvariti.
Krenuli su zajedno u razred, no s vremenom se pokazalo da to i nije bila najbolja odluka i da ih se svjesno ili nesvjesno stalno uspoređuje, a ako dodamo tome i ulaz u pubertet i njihovu prezasićenost jednog s drugim, počele su frcati iskre.
Zajedno od rođenja: u vrtiću, u osnovnoj školi, na sportu – hoće li jedan drugome dojaditi?
A tako je to kad si jedinac…
Realnost je bitno drugačija od mojih idealističnih vizija. Mene je možda lupila još i malo jače baš zato što nisam imala brata ili sestru pa mi one dječje razmirice, sukobi, tinejdžerske ružne riječi, nesuradnja i sve potpuno suprotno mojim maštanjima, nisu baš bile jasne ni prihvatljive. Svi mi govore da je to normalno: „Joj, moja sestra/brat i ja, da samo znaš kako smo se znali potući, posvađati…“, ali meni to ne ide u glavu.
U 6. razredu mrzili su činjenicu da idu skupa na sve živo, od škole do sporta i jezika. Pokušali smo ih malo razdvojiti i to je djelomično pomoglo.
Ja sam se, doduše, gotovo klonirala razvozeći ih na različite aktivnosti u skoro pa isto vrijeme, ali njima je pasao odmak pa je to ipak bilo korisno. S vremenom je bilo bolje, no tko bi ikada očekivao da će htjeti pohađati istu srednju školu tj. isti razred (jedini u toj školi) pa kada sam pitala jesu li sigurni, odgovor je bio: „Kad smo se trpili sve ove godine, možemo i još malo“.
I evo ih u istoj srednjoj, u istom razredu. Ako i nisam doživjela da se ostvare moji snovi, doživjela sam, eto, da se ipak međusobno cijene, pomažu i budu moji savršeni momci. Što će biti dalje, vidjet ćemo. Jedan dan anđeli, drugi dan vražićci – moji petnaestogodišnji tinejdžeri. Naravno, nije to još u obimu suradnje koju si mama zamišlja, ali je ipak puno puno bolje.
Svi na okupu
Kažu da se povijest ponavlja pa se ponovio i neki neki „samo njihov“ privatni jezik. Kad su bili mali, do otprilike treće godine, blizanci su imali neki svoj, samo njima razumljiv jezik. Odgovarali su, naravno, na hrvatskom jeziku i nama i drugima, ali međusobno su imali neki sasvim svoj. I kad bismo pomislili da to sigurno nije razgovor, dogodilo bi se nešto što je itekako zahtijevalo dogovor i mi odrasli bismo ostali iznenađeni.
Imali su nepune dvije godine: voze se na guralicama i nešto pričaju na tom svojem jeziku. U istom trenu stanu, ustanu, zamijene se za guralice i nastave dalje. To bez dogovora ne bi išlo, a da sam ja rekla da to učine, ne bi išlo nikako.
Kojim jezikom razgovaraju tinejdžeri?
Sada, kad imaju punih petnaest godina, ponovo se osjećam kao da imaju svoj jezik. Današnje generacije na igricama i internetskim platformama usvojile su engleski jezik brže i lakše nego mi u njihovoj dobi. Rečenice današnjih tinejdžera, čak i kad su lijepo proširene i dugačke, najčešće imaju u sebi barem dvije engleske riječi i barem dvije iskrivljene engleske riječi u hrvatskoj varijanti plus pokoja ajde na hrvatskom i onda kada to brzo izgovore, često roditeljima treba prevodilac.
Tinejdžeri – ne postoji univerzalni recept: samo puno strpljenja i razgovora
A kad pričaju međusobno, e to zvuči točno kao onaj jezik kad su bili mali. Imam tu čast da četvero srednjoškolca vozim u školu i njihovi mi razgovori zaista uljepšavaju dan. Od prvih simpatija do igrica i refleksija o školskom danu – sve na tom „njihovom“ jeziku. Moram priznati da se veselim vidjeti ih tako nasmijane i sretne (iako to ne bi priznali) što ipak ponovno idu u školu umjesto da je jedini razgovor koji vode onaj putem slušalica i mikrofona.
Tinejdžeri i korona
Današnji su klinci trenutno u nezavidnoj poziciji. S jedne strane ograničeno im je kretanje i druženje zbog korone, s druge strane to im ne daje one uobičajene mogućnosti druženja, izlazaka, a time i potencijalno novih iskustava, ali i krivih izbora. Što je tu prednost a što mana, pokazat će vrijeme. Da se ovakva situacija odvijala prije 30 godina, djeca bi zaista bila zarobljena, ali ipak uz internet i razne platforme barem razgovaraju online.
Cijeli razred zajedno igra igricu, međusobno razgovaraju, šale se, komentiraju i pitaju. Lijepo ih je čuti. Zanimljivo je i kako istovremeno mogu igrati igricu i razgovarati o npr. zadaći iz Geografije, s kim je Luka prohodao i zašto treba ili ne treba biti u vezi. Istovremeno mogu i rješavati zadaću te razgovarati. Nevjerojatno kako, kad žele, mogu „raditi na dvije frekvencije“ dok je u stvarnom životu to vrlo često nemoguća misija.
Tinejdžerske godine nose svoje mušice, povremene neposluhe, revolt, inat i sve što hormoni zakuhaju. Nekog savršenog recepta nema osim puno živaca, puno razgovora i puno strpljenja. Proći će, kažu, samo treba izdržati tamo negdje do dvadeset pete.