Psihološki kutak: Stres i igra misli

Čini se da je jako dobar način za povećati otpornost na psihološki stres taj da se umjereno izlažemo stresnim situacijama slično kao što će nas svakodnevno džogiranje učiniti spremnijima ako u nekom trenutku budemo morali potrčati. Bitno je da u tim situacijama ostanemo dovoljno dugo da vidimo da nam se neće dogoditi ništa od čega se nećemo na kraju oporaviti. No, u tome nije lako uspjeti.

Zamišljanje najgorih scenarija

Tu može biti korisna jedna igra koja nam pomaže da prevladamo „automatski mod“ našeg mozga koji kao svoju prvu zadaću doživljava da nas spasi bilo kakve ugroze i to čim prije. Dakle, čim uoči nešto što bi po nas moglo biti opasno, mozak aktivira cijeli organizam kako bi se iz te situacije izvukao.

“Ja to više ne mogu izdržati” – česta je misao u današnjim stresnim okolnostima života

To uključuje sve fiziološke promjene koje doživljavamo kod jakih emocija: lupanje srca, grč u želudcu, crvenilo u glavi. Ali uz to će pokrenuti i cijeli niz katastrofičnih misli koje potenciraju loše strane situacije i naređuju nam da se iz nje maknemo – „To je grozno““, „Ja to više ne mogu!“, „Dosta mi je!“. Bitno je reći da situacija ne mora biti ugrožavajuća u tom trenutku (miran let avionom), ali je naš mozak vrlo vješt i u zamišljanju mogućih scenarija pa će tako i ideja da bi se mogao dogoditi pad ili kvar biti toliko živa u našoj svijesti da izazove istu reakciju kao da se to upravo događa.

Svjesno plasirati kontramisao

Što tada učiniti? Bitno je znati i očekivati da će se ovaj mehanizam upaliti u nekoj situaciji i prepoznati koje su to misli koje nam „prođu kroz glavu“ u tom trenutku. Obično su jako brze i promaći će nam ako ne pazimo (zbog toga ih zovu i automatske misli).

Na primjer, kada nam u toj situaciji „kroz glavu“ prođe misao „Ajme, srušit ćemo se!“ ili „Gotovo je!“ možemo na to odgovoriti: „Dragi mozgu, hvala na upozorenju, ali letio sam već sto puta i nikad se ništa nije dogodilo.“ U situaciji kada prijatelji zovu naše dijete na igru, na čestu misao: „Što ako se nešto dogodi?“ možemo odgovoriti: „Dragi mozgu, znam da se čini opasno pustiti dijete da ide samo igrati se, ali moj je posao da ga osamostalim.“ U situaciji kada u svađi s partnerom ili osobom za šalterom pomislimo: „Kako može biti takva?!“ možemo odgovoriti sa „Znam da me smeta kad se ona tako ponaša, ali tko sam ja da određujem kako bi se drugi trebali ponašati.“ Ako razmišljamo da damo otkaz, može nam se pojaviti misao: „Što ću bez posla?!“ koja se čini jako zastrašujuća pa na nju možemo odgovoriti sa: „Znam da se otkaz čini strašan, ali već sam se našao u takvim situacijama pa sam se nekako snašao.“

Sami odlučujemo kojim ćemo mislima dopustiti da pobijede

Na nama je izbor

Čak se i ne treba se boriti i prepirati s onom prvom misli koja se pojavi, često je dovoljno samo prepoznati vodi li nas takvo razmišljanje u smjeru u kojem želimo ići ili ne. Ako nam je jasno kakvu karijeru želimo ili kakav otac želimo biti, onda ćemo procijeniti ako nas one misli u avionu ili kod poziva na igru vode prema tome ili od toga. Ako želimo biti tolerantan partner, možemo prepoznati vodi li nas ona misao: „Kako može biti takva!?“ prema tome ili je ona zamjenska ipak korisnija.

Mislim da je Groucho Marx jednom mudro rekao: “Ovo su moji stavovi! Ako vam se ne sviđaju, imam druge!“ Isto tako pomislite i vi: „Ovo su moje misli, ako mi ne koriste, imam druge!“

Polako, ali sigurno: ne zaboravite da ste se od većine teških situacija ipak oporavili

Ako uspijemo utjecati na to koje misli ćemo pustiti da odu, a koje prihvatiti i zadržati, možemo značajno smanjiti svoju stresnu reakciju i postati jedni od onih koje gotovo ništa ne dira bez obzira na to što se događa oko njih. Naročito ako se dovoljno često podsjetimo da ćemo se od većine stvari koje se dogode, na kraju ipak uspješno oporaviti kao što smo se oporavili i od stvari u prošlosti koje su nam se u tom trenutku činile neizdržive.