Dan antifašističke borbe
Povodom obilježavanja Dana antifašističke borbe pročitajte nagrađen novinarski rad kostrenske učenice Rine Balog u kojem se propituju današnji odnosi u društvu.
Dan antifašističke borbe obilježava se u znak sjećanja na 22. lipnja 1941. kada je u šumi Brezovica, pored Siska, osnovan Prvi sisački partizanski odred. Bila je to prva antifašistička postrojba ne samo u Hrvatskoj nego i u ovom dijelu Europe.
Antifašistički ustanak u Hrvatskoj razvijao se postupno, a za vrijeme Drugog svjetskog rata na području Hrvatske pod kontrolom antifašističkog pokreta Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH) obavljalo je vrhovnu zakonodavnu i izvršnu funkciju. Godine 1945. ZAVNOH je postao Narodni sabor Hrvatske pa je i tijekom narodnooslobodilačke borbe u Hrvatskoj očuvan povijesni kontinuitet hrvatskog državnog suvereniteta.
Predstavnici općinske vlasti i kostrenskih ustanova uz UABA Kostrena položili su vijence i zapalili svijeće
Kako danas mladi razlikuju domoljublje i nacionalizam, gdje pronalaze vrijednosti koje će cijeniti i što misle o društvenim strujanjima, doznajte u članku kojim je Rina Balog, učenica 8. razreda Osnovne škole Kostrena dospjela među 15 najboljih mladih novinara u Republici Hrvatskoj, na Državnoj smotri LiDraNo.
Komentar o nacionalizmu i domoljublju
Ljubav ili mržnja
Od koketiranja s ustaškim pozdravima do jasnog govora mržnje – nacionalizam i domoljublje nisu sinonimi i ta se dva pojma ne smiju poistovjećivati.
Godina je 2022. U mađarskom Segedinu ori se: „Ubij, ubij Srbina!“, ali nije riječ o kakvoj izopačenoj balkanskoj varijanti „Igara gladi“. Ne, riječ je Europskom rukometnom prvenstvu i vrlim navijačima koji svojim skandiranjem bacaju sjenu na sva ona nasmiješena crveno-bijela lica prepoznatljivih hrvatskih kockica.
Rukomet je jednostavan i svima dostupan sport, baš poput obitelji: čvrsta, aktivna i povezana zajednica – tako ističe Europska rukometna federacija pod čijim se okriljem igra rukometni EURO, navodeći kako je cilj promovirati najbolje utakmice i motivirati navijače u najvećim europskim rukometnim arenama da iskuse užarenu atmosferu od koje nastaju trnci. Od spomenutog navijanja svakako prolaze trnci, ali mučni i jezoviti.
Nacionalizam nije domoljublje
Snažan je osjećaj ponosa kad se na važnim utakmicama začuju taktovi Lijepe naše. Volimo Hrvatsku, raduju nas postignuti uspjesi naših momčadi, ali već tijekom himne uočavamo ruku na srcu, a kad nakon himne upravo oni najglasniji navijači zaplješću, spuštamo pogled jer smo nekad davno, u trećem ili četvrtom razredu osnovne škole, učili da to nije pristojno. A kad počne svirati tuđa himna, ti nas isti navijači svojim zviždanjem još više sramote. Vole li oni više našu domovinu i je li ta njihova ljubav dublja, istinskija od naše?
Prvo što treba napomenuti jest to da domoljublje i nacionalizam nisu ista stvar. Domoljublje je iskazivanje ljubavi i ponosa prema narodu, državi u cijelosti ili prema kojem dijelu države. Domoljub se povezuje sa svojom zemljom ili narodom bez vrijeđanja ili omalovažavanja drugih naroda. Nacionalizam je veličanje svojeg naroda te stavljanje jedne nacije iznad drugih ili diskriminacija drugih nacija i njihovih pripadnika. Domoljublje možemo opisati kao osjećaj, a nacionalizam ne možemo. Nacionalizam je uvjerenje, političko ili uvjetovano ideologijom, ali osjećaj nije.
Neki se ljudi tim pojmovima ne znaju služiti te ih rabe kao sinonime, no to je potpuno pogrešno. Ipak bi se moglo reći da nacionalizam potječe iz domoljublja i određene ljubavi prema vlastitoj državi/narodu, ali nacionalist ima u potpunosti drugačiji pogled na situaciju i postupke od domoljuba.
Možemo zaključiti da se ta dva pojma razlikuju po tome što je jedan pozitivan, a drugi negativan te ima negativan utjecaj na društvo oko sebe. Svojim postupcima, načinom razmišljanja i pogledom na svijet domoljub slavi i služi na čast svojoj domovini. Nacionalist deklarativno propagira ljubav, ali svojim postupcima sramoti, blamira i dovodi u pitanje vrijednosti koje se cijene u domovini. Zapravo, nacionalizam i domoljublje nikako ne valja zamjenjivati i spominjati kao istoznačnice.
Gdje si ti bio ’91.?
Naravno da je većina ljudi upoznata s podatcima i događajima koji su se dogodili u prošlosti naše države, ali trebamo se fokusirati na ono što se događa trenutno. Spomenuta Europska rukometna federacija osnovana je 1991. godine, a čini se da tom vremenu pripadaju i oni gromoglasni „Ubij Srbina“ navijači. Uz malo kritičkog duha lako je uočiti da njihov prosjek godina nikako ne prelazi 30 pa će i najlošiji matematičar lako izračunati da su oni generacija koja o Domovinskom ratu zna baš kao i svaki učenik 8. razreda – putem gradiva iz Povijesti, lektira, projekata i obiteljskih priča.
Neprimjereno skandiranje nije prisutno na svakoj utakmici hrvatskih reprezentacija, to sve ovisi protiv koga igra naš tim. Posebno se to odnosi na utakmice protiv Srbije. Tada se, ne samo na terenu nego i danima prije i poslije, priča, čita i sluša o tome kako se mora pobijediti u toj utakmici. Način govora reportera i razni internetski portali koji potiču određenu netrpeljivost, oblikuju mišljenje kako je to najbitnija utakmica. Zašto? Koja je razlika igramo li protiv Srbije ili Italije? Sport je sport, nije li?! Sport bi trebala biti zabava i sreća, a ne mržnja i prijetnje. Opet se vraćamo u prošlost, u našu povijest sa Srbijom te svoje pamćenje i loše misli prenosimo u nešto najobičnije i najjednostavnije kao što je sport. Takav način razmišljanja i ponašanja nije ništa drugo nego poticanje nacionalizma.
„Za dom spremni!“
Još jedan način isticanja nacionalizma jest korištenje ustaškog pokliča „Za dom spremni“. Taj pozdrav ili poklič koristio se u prošlosti za vrijeme NDH, prisutan je u brojnim naredbama i dokumentima NDH koji su se odnosili na provođenje fašističkih zakona i slanje Židova, Srba, Roma i komunista u koncentracijske logore.
Odlukama Visokog prekršajnog suda i Ustavnog suda poklič je proglašen protupravnim jer simbolizira mržnju prema ljudima drugačije etničke i vjerske pripadnosti, manifestaciju rasističke ideologije i podcjenjivanje žrtava zločina protiv čovječnosti. Međutim, i dalje se upotrebljava u hrvatskom javnom prostoru. I on se često skandira na sportskim utakmicama, a propisane kazne nisu ga uspjele zaustaviti. Zdravom razumu usprkos!
Vrijeme je da se krene – u sadašnjost
Neke stvari iz prošlosti trebalo bi ostaviti u prošlosti, a ne nositi sa sobom. Ipak neki to i dalje čine, ne praštaju, mrze i potiču na mržnju zbog trauma koje su doživjeli oni ili njihovi predci te ju prenose na buduće naraštaje. Žrtve se nikako ne smiju zaboraviti i treba se, naravno, prisjećati, ali na druge načine, a ne širenjem nepotrebne mržnje među ljudima.
Bitno je znati razliku, odgovarati za svoje postupke, educirati se i znati o čemu pričamo. Bitni su aktualni problemi, bitni su stavovi mladih, bitni su brojevi koji neumoljivo govore da je tih mladih u Lijepoj Našoj sve manje i da na nekom budućem europskom prvenstvu više neće imati tko igrati niti skandirati. Naravno, treba navijati i bodriti svoju državu u sportu, ali to ne znači vrijeđati i neprimjereno uzvikivati prijetnje drugom timu.
Nažalost, ovakvi su događaji konstanta i dan-danas, a sport ne prate samo odrasli i ljudi koji dobro znaju što znače takve prijetnje, nego i djeca koja u većini slučajeva ne znaju što to znači te slušaju i slijede odrasle kojima je misao vodilja mržnja. Teško je iskorijeniti nacionalizam iz ljudi koji su tome izloženi od najranijih iskustava. Vrijeme je da se zaustavi širenje mržnje, da se krene dalje – u ovaj trenutak, u sadašnjost. Vrijeme je da oblikujemo budućnost kakvu mi želimo, a ona zasigurno u svojim temeljima ima ljubav, a ne mržnju!
Rina Balog