Jin i jang roditeljstva
Kada se rodila prva kćer, pojavile su se između mene i moje supruge razlike za koje nismo ni znali da postoje.
Jednom sam negdje pokupio jako pojednostavljenu usporedbu budističke i taoističke filozofije koja mi se pokazala korisnom kad razmišljam o roditeljstvu. Budisti po tomu teže smirenju, miru, odsustvu želja (nirvana) dok su taoisti promatranjem prirode došli do spoznaje da mir ne postoji te da su pokret i promjena temeljni princip prirode. Samim time tu promjenu i nemir treba prihvatiti u sebi jer smo i mi dio prirode. Taj pokret i stalnu promjenu crtaju u onom poznatom simbolu jina i janga u kojemu postoje dvije suprotnosti koje se prožimaju, pretaču i neprestano dinamički izmjenjuju.
Supruga i ja slično razmišljamo i pružamo si podršku i poticaj
Sličnosti i razlike
Jedan od suprotstavljenih jin i jang principa jest muški i ženski princip (ne znači da je uvijek vezan i za stvarni spol). Prema mojem iskustvu i promatranju, on najviše dolazi do izražaja upravo u roditeljstvu. Moja supruga i ja vrlo smo slični u mnogim stvarima. Zato smo se i našli te dugo uživali dijeleći gotovo sve – od užitaka do briga u privatnom i poslovnom životu. Zbog toga što smo slično razmišljali o mnogim stvarima, bili smo si podrška i poticaj naročito kada su drugi mislili drugačije. Razlike među nama jesu postojale, ali bile su dovoljno blage da smo ih smatrali komplementarnima, nadopunjavajućima i vjerovali smo da smo zbog toga kao par kompletniji, nego svatko za sebe.
Kada se rodila prva kćer, pojavile su se neke razlike za koje nismo ni znali da postoje. Moguće je i da nisu postojale te da su se aktivirale upravo kada se pojavio povod i razlog da postoje. Kasnije sam počeo primjećivati da postoje i kod drugih parova iako nisu uvijek jednako podijeljene između majki i očeva.
Rođenjem djeteta počeli smo uočavati razlike
Instinkt zaštite
Ono što primjećujem u većini situacija jest da je „majčinski“ urođeni, refleksni instinkt i reakcija – zaštita.
„Pazi!“ i „Nemoj!“ riječi su koje je moja žena, na naše zajedničko iznenađenje, počela izgovarati daleko češće od mene.
Scenariji o tome što bi se moglo (loše) dogoditi u nekoj situaciji, koje je ona u stanju zamisliti, upravo su nevjerojatno maštoviti. Potreba da zaštiti djecu od svega lošeg (iako zna da tako uče) kod nje je daleko više prisutna nego kod mene. A prije, pa čak ni sada, nismo bili toliko različiti u gledanju na životne situacije. Čak sam ja često veći pesimist i ne usudim se krenuti u nešto u što se ona usudi.
Jeli li “majčin” i “očev” princip odgoja različiti zato da bi se ostvarila ravnoteža?
„Nije to ništa“
„Tate“, a osjetio sam da se to probudilo i kod mene, oni su koji potiču djecu, guraju ih da isprobavaju svoje granice, da pobijede strah i prihvate izazove i rizike. Bacamo ih u zrak, borimo se, takmičimo s njima. Umjesto „Pazi!“ govorimo „Ajde!“, provociramo ih nazivajući ih kukavicama; kada padnu, ne grlimo ih, nego kažemo „Nije to ništa, ‘ajde dalje!“.
I međusobno se stalno svađamo. Mi „tate“ ljutimo se na „mame“ i brinemo se da će napraviti od djece prestrašene i nesposobne mamine maze. „Mame“ se brinu ostaviti djecu s nama jer za dvije minute netko plače, nekom treba flaster i ne vjeruju kad tvrdimo da „nije bilo ništa“.
Mnogi bi, kao oni budisti s početka, voljeli da su sličniji te da vladaju mir i harmonija. No meni se čini da je priroda htjela ovu dinamiku, ovu izmjenu između poticanja i zaštite, između opreza i rizika. Jer, oba su nam principa važna kada odrastemo.
U brojnim se životnim situacijama susrećemo s unutarnjom borbom straha i želje, opreza i hrabrosti, krećemo i usporavamo, isprobavamo i premišljamo se.
Pronaći mir u dinamici
Ako roditelji uvide da su i jedan i drugi princip dobri i potrebni, ako se međusobno uvažavaju i pronađu ravnotežu i zajednički dogovor između sigurnosti i razvoja, vjerujem da i njihova djeca, kada odrastu, nauče pronaći mir u toj stalnoj unutarnjoj dinamici jina i janga koju imamo i u sebi, između želje i opreza, između napretka i sigurnosti kroz koje se razvijamo i rastemo kroz život.
Boriti se protiv nečega što je osnovni princip prirode, samo će nas iscrpiti, kao da pokušamo zaustaviti plimu i oseku. Prihvatiti i cijeniti te razlike među nama roditeljima i naučiti s njima izaći na kraj, model je koji će našoj djeci omogućiti da prihvate sami sebe i nađu mir u tom stalnom nemiru i napetosti koje svi nosimo u sebi.
