Pedagoginja Bruna Rubinić: Slušajte djecu otvorena srca

Razgovor i šetnja vrtićem pomogla mi je prisjetiti se svojih vrtićkih dana i moram priznati da nije bilo lako ostati ravnodušan. Iznenadila sam se činjenicom da su me se sve odgojiteljice sjetile, a pedagoginja Bruna Rubinić na to govori kako odgojitelji, ali i svi oni s kojima se djeca u vrtiću susreću, prate djecu dok odrastaju i sretni su za sva naša postignuća i uspjehe.

Poznato je da studij predškolskog odgoja u Rijeci slovi kao dobar i cijenjen studij. Naša pedagoginja završila je četverogodišnji studij na tadašnjem Pedagoškom fakultetu pa se na sljedeći način prisjeća tog vremena: – Pri završetku studija nije bilo lako dobiti posao. Prije ovog posla radila sam u privatnom vrtiću te u OŠ Pećine i  OŠ Pehlin. U Kostreni se radno mjesto otvorilo 2000. godine. Znala sam da se otvara jer ovdje živim, a i sin mi je tada polazio vrtić. Tadašnji fond sati iznosio je 3 sata dnevno, dakle niti pola radnog vremena. – objašnjava pedagoginja Bruna, odnosno teta Bruna, kako je mnogi od milja zovu. Spletom okolnosti Bruna je te godine po drugi put postala mama pa joj je takvo radno vrijeme i odgovaralo. Uskoro se fond sati za radno mjesto pedagoga povećao, a daljnjim širenjem kapaciteta i Brunino radno vrijeme napokon postaje puno.

Pedagog je uvijek dostupan

Jedno vrijeme gđa Rubinić imala je priliku obavljati posao v. d. ravnateljice, no kaže kako se ipak nije odlučila kandidirati za mjesto ravnatelja jer joj je rad s roditeljima i djecom ipak draži od administrativnih poslova. – Pedagog je okrenut radu s roditeljima, djecom, odgojiteljima i okolinom, a poslovi ravnatelja te djelomično odmaknu od djece jer iziskuju brigu o drugim stvarima poput rukovođenja, brige o financijskim sredstvima, pravne poslove… Te sam zadatke odrađivala, ali nisam uživala u tome onoliko koliko u radu s ljudima.

Pedagog je uvijek dostupan – Bruna Rubinić

Pedagoginju Brunu sva djeca u vrtiću poznaju, međutim ona nije njihov matični odgojitelj. Involvirana je u veliku većinu zbivanja, od prvog dana upisa djeteta do završne svečanosti. Za sebe kaže da je logistika iza odgojitelja: – Pedagog je u vrtiću uvijek dostupan te se nakon početnog susreta roditelj s pedagogom može susresti na poseban zahtjev. Moj je prvi susret s roditeljem pri upisu, a nakon toga na radionicama, roditeljskim sastancima i ostalim prigodama. Ako se uoči da se u vrtiću s djetetom počinje pojavljivati određena problematika, dužni smo obavijestiti roditelja i tražiti najbolje rješenje.

Čest je problem da se pri upisu u vrtić kod djeteta javlja problem prilagodbe. Ide se iz jedne poznate sredine u nepoznatu, djetetu je nepoznat prostor, nepoznati su mu odrasli ljudi, ostala djeca, prostor je drugačije organiziran i dijeli se s drugom djecom, dijele se igračke; izbivanje od roditelja dulje je nego uobičajeno. To je i za dijete i za roditelja jedna stresna situacija, a neki put u većem su stresu roditelji nego djeca. – objašnjava problem s prilagodbom i zašto ona mora imati svoje trajanje određeno upravo potrebom svakog pojedinog djeteta.

Svako dijete ima pravo na vrtić

U vrtiću postoje dvije vrste skupina: jasličke i vrtićke. Upisuju se djeca od godine dana do polaska u školu. Kronični problem je, napominje pedagoginja Bruna, što nema dovoljno mjesta za svu djecu: – Žalosna je činjenica da ne možemo upisati svu djecu. Mislim da svako dijete ima pravo na vrtić. Upisni je postupak stresan kako za nas zaposlene, tako i za roditelje. Mi bismo bili najsretniji kada bismo mogli upisati svu djecu, međutim uvijek bude onih koji se, nažalost, nađu na listi čekanja. Kroz godinu uspijemo upisati još nekoliko djece ako se netko ispiše ili odustane, ali taj je broj minimalan. Na nekadašnji „baka servis” danas se ipak ne može toliko računati.

Najveći problem

– Broj djece u skupini teorijski je dobro zamišljen, no u praksi on ne funkcionira baš najbolje. Ne postoji mama koja brine o dvanaestero beba. – objašnjava pedagoginja i kaže da bi, kad bi imala mogućnost promijeniti samo jednu stvar, to zasigurno bio broj djece u skupini. Rad bi bio ugodniji i kvalitetniji, djeci i roditeljima moglo bi se posvetiti više pažnje. Nekada je u skupinama znalo biti i tridesetero djece i u to je vrijeme rad u većoj skupini bio izvediv, no danas je situacija drugačija. Danas je s tolikim brojem djece gotovo nemoguće raditi. Roditelji su također zahtjevniji, puno više znaju i čitaju o odgoju pa smatraju da su dovoljno stručni i nerijetko ulaze u profesiju odgojitelja, učitelja i ostalih. Neki talenti, interesi i ono za što su djeca nadarena, mogu nenamjerno promaknuti odgojitelju baš iz razloga što se on jednostavno ne stigne dovoljno posvetiti svakom djetetu u brojnoj skupini.

Nekad i sad

Nerijetko se viđa situacija u kojoj roditelj dovede dijete u vrtić prije posla, recimo u 7 sati i vrati se po njega nakon što mu završi smjena, recimo oko 16 sati. Dijete provodi više vremena s odgojiteljem nego s roditeljem. Žalosna je činjenica da roditelji danas imaju sve manje vremena odnosno da provode malo ili nedovoljno vremena s djecom. Doba odrastanja vrlo je dragocjeno i bilo bi optimalno da dijete i roditelj provode što je više moguće vremena zajedno. – Što je dijete odraslije, sve vas manje treba. U prvih nekoliko godina stvaraju se temelji odnosa između djeteta i roditelja i to se vrijeme kasnije ne može nadoknaditi. Roditelji bi trebali uživati u svojoj djeci i biti uključeni u ono što ona rade; roditelji bi, ako je moguće trebali biti što više prisutni. – ističe pedagoginja.

Mnogima se može činiti da su se djeca promijenila, međutim gđa Rubinić smatra kako je vrlo moguće da su se zapravo promijenili okviri, a zatim i djeca unutar tih okvira. Djetetu treba tijekom odrastanja postaviti određene granice upravo iz namjere da ga se izvede na pravi put. Nije adekvatno opisati djecu kao bolju ili goru, već su ona jednostavno drugačija jer su i vremena drugačija, poručuje pedagoginja Rubinić.

– Generacije djece razlikuju se od onih prije deset, a pogotovo od onih pred dvadeset godina. Djeca su drugačija, odrastaju u drugačijem vremenu i prostoru, sviđaju im se drugačije stvari. Djeca su više okrenuta tehnologiji, s time se dosta borimo kao društvo. Prije je bilo puno lakše zaokupiti im pažnju određenim sadržajem, na primjer pričanjem priča. Danas taj sadržaj mora biti drugačiji jer su naučeni da se stvari brzo mijenjaju. Oni nemaju vremena čekati da se okrene stanica. Imaju znanja o raznim temama jer je dostupnost informacija puno veća.

Dijete prije treće godine ne treba biti izloženo mobitelu i tabletu – Bruna Rubinić

Uz  već poznate negativne posljedice preranog prisustva tehnologije u djetetovoj okolini, Bruna ističe kako su u porastu i govorne poteškoće pa poručuje: – Svaku priliku treba iskoristiti da se djeca izraze. Govor se kod djece razvija kroz svakodnevne aktivnosti, kroz objašnjavanje, imenovanja, postavljanja pitanja i slično. Osim poremećaja izgovora postoje  slučajevi u kojima govor nije dovoljno dobro razvijen u skladu s dobi pa su djetetu potrebne logopedske vježbe.

Roditelji iz dobre namjere daju djetetu mobitel ne znajući koliko je on štetan. Pedagoginja Rubinić, kao i mnogi drugi stručnjaci, mišljenja je da dijete prije treće godine ne bi trebalo biti izloženo mobitelu i tabletima dok bi se djetetu od treće do sedme godine korištenje mobitela trebalo vremenski ograničiti ako se roditelj na to odluči.

Programi i aktivnosti u vrtiću

Sistem vrtića razlikuje se od sistema u školama. Godišnji plan i program u vrtiću  dozvoljava određenu fleksibilnost prema potrebama i interesima djece. Uz redovan program koji se u vrtiću provodi tu postoje još i programi ekologije, njegovanja čakavštine, učenja engleskog jezika te sportski program. Dječji vrtić Zlatna ribica prvi je vrtić u županiji u kojem postoji program ekologije te prvi službeni ekovrtić. Susreti malih čakavčića organiziraju se u petom mjesecu u Čitaonici i kostrenski vrtić jedini je vrtić koji organizira takvo događanje. Dva puta tjedno starije skupine idu u sportsku dvoranu u kojoj vježbaju uz pomoć kineziologa i odgojitelja. Donedavno se ta aktivnost provodila u dvorani u vrtiću, međutim ta prostorija je trenutno preuređena jer na jesen s radom kreće još jedna vrtićka skupina.

– Dijete treba biti u pokretu, izloženo prirodi, provoditi vrijeme u zajedničkom druženju na otvorenom. Mi u vrtiću inzistiramo na svakodnevnom odlasku „na zrak“, imamo jako lijepo dvorište, ljuljačke, pješčanike i ostalo. Stvarno smo dobro opremljen vrtić što se tiče didaktike, materijala, vanjskog prostora. Na lijepom smo mjestu i potencijala imamo na pretek. Vrtić surađuje s lokalnom zajednicom i mnoge organizacije i udruge spremne su uključiti nas u svoj rad. Tu možemo spomenuti  KD i Eko regiju, Špažićare, mnoge sportske klubove, suradnju sa udrugom Vali, Katedrom Čakavskog sabora Kostrena, suradnju sa školom, knjižnicom…  – ističe Bruna. Osim programa za djecu, postoje i radionice za roditelje pod nazivom „Rastimo zajedno“. To je program odnosno niz radionica za roditelje u kojima pedagoginja uz kolegice odgojiteljice dijeli korisne savjete o tome kako biti dobar roditelj.

– Ove godine naš je vrtić po treći put domaćin olimpijskog festivala dječjih vrtića i očekuje se 600 djece takmičara na terenu NK Pomorac. –najavljuje pedagoginja i objašnjava da je igra glavni medij kroz koji idu sadržaji. – Ona je sama po sebi spontana i opuštajuća, kroz nju je sve lakše. Igramo različite igre, učimo kroz igru i učimo čineći. Načelo nam je pomoći djetetu da nešto učini samo, a ne umjesto njega. Kada dijete obavi neki zadatak samostalno, gradi mu se samopouzdanje te se osjeća uspješnije i zadovoljnije.

Odgojitelji nisu tete čuvalice

Kada se priča o kadru zaposlenom u odgojno-obrazovnim ustanovama, prvo nam na pamet padaju učitelji i profesori dok odgojitelji često ostaju po strani, zanemareni ili nedovoljno spomenuti. Bruna nam priča kako se njihovo zanimanje često zna preformulirati u „tete“, često se čuje da „tete čuvaju djecu“, ali rad s djecom tako mlade dobi vrlo je zahtjevan, odgovoran i stresan.

– Do prosvjeda ne bi trebalo ni doći ako društvo i vladajući prepoznaju našu vrijednost. Mislim da se ne možemo uspoređivati sa Zagrebom jer je tamo situacija dosta teža nego ovdje. Naše su grupe mnogobrojne, ali njihove su doista prevelike. Smatram da rijetko tko razmišlja o uvjetima u kojima radimo i voljela bih da smo više plaćeni i cijenjeni.