Stepenice koje smo prošli ili stepenica na kojoj jesmo?
Prirodno je, a često i korisno da se uspoređujemo s drugima. To nam može biti odličan poticaj da damo više od sebe nego što bismo dali izolirani od drugih. Svaki trener će vam reći da oni sportaši koji idu na natjecanja bolje napreduju od onih koji treniraju rekreativno.
Startna pozicija
Međutim, isto je tako činjenica da zaboravljamo da nismo svi isti, da ne počinjemo s iste početne točke. Zbog tog zaborava velik dio naše osobne frustracije i nezadovoljstva sobom proizlazi iz toga što se krivimo zbog nečeg što nije bilo toliko pod našim utjecajem kao što smo to skloni misliti. Ta krivnja zna se pretvoriti u ljutnju i zavist koje mogu vrlo štetno djelovati na naše odnose prema drugima i prema sebi.
Činjenica je da nije stvar samo u tome da se oni, koji su u nečemu uspješniji od nas, više trude, već su vrlo često imali i bolju startnu poziciju.
Primjer vršnjaka iz osnovne škole
Imam kolegu iz osnovne škole koji je postao vrlo uspješan stomatolog. Nismo se često sretali poslije škole, vidio sam samo tabelu za ordinaciju i čuo od drugih da je jako dobar specijalist, a i uspješan privatnik.
Potvrdio mi je to kada sam ga prije dosta godina sreo na pumpi na talijanskoj autocesti. Parkirao je velik Volvo džip i rekao da ide na skijanje. Imali smo vremena i popričati pa mi je govorio o tome kako jako voli svoj posao i radi ga s guštom pa su ga voljeli i pacijenti te došli za njim kada je odlučio otvoriti svoju ordinaciju. I onda mi je usput spomenuo kako je njemu dovoljno tek nekoliko sati sna i da se često, nakon što legne poslije 11 sati navečer, probudi oko 3 ujutro potpuno odmoran. Tada proučava stručnu literaturu ili razmišlja o poslu. Iz škole ga se sjećam kao pomalo nervoznog i nemirnog dječaka koji je brzo govorio i teško sjedio miran cijeli sat. Očito je ta velika energija i dalje ostala aktivna. U to vrijeme i ja sam već bio privatnik, ali ni približno toliko uspješan – nisam si mogao priuštiti ni skijanje ni toliki auto i zato sam se dugo nakon tog susreta osjećao neuspješno.
Dok me sve to nije ponukalo na računanje: teško funkcioniram s manje od 7 sati sna. Iako sam se uvježbao da odradim dan i s manje, ne mogu reći da sam tada, kao moj kolega iz osnovne, potpuno odmoran i efikasan. Pa tako možemo reći da on ima svaki dan dodatna barem 3 sata na raspolaganju za sve što bi htio raditi. Puta 30 dana mjesečno – to je 90 sati, odnosno gotovo 4 radna dana ekstra mjesečno!
Ma čak i bez računanja, samo sam zamislio što bih sve stigao da imam ekstra tri sata u svakom danu! Uz to što je našao posao koji voli, ovo mu je dalo odličnu početnu prednost da bude uspješniji od mene u poslu. U našoj okolini, koja cijeni samo rezultat, ovo se može činiti kao isprika, ali radi se o čistoj matematičkoj činjenici.
Košarka, visina i izlike
Slično tome, prije nekoliko mjeseci bio sam s kćerima na igralištu i poslije dugo godina obuo role. Jedna od njih zabavljala se tako što je na rolama ubacivala loptu u koš pa sam i ja uzeo košarkašku loptu te pokušao učiniti isto.
Shvatio sam da je puno lakše pogoditi koš kada si 5 centimetara viši! I onda mi je nakon svih tih godina postalo jasno da je onim višima od mene uvijek bilo puno lakše igrati košarku i da (možda) nisam bio baš toliko netalentiran koliko sam mislio. Zanimljivo je što je ta ideja da nisam talentiran za košarku dovela i do toga da se i ne trudim oko toga te izbjegavam igrati pa nisam naučio čak ni onoliko koliko sam mogao sa svojom visinom.
S druge strane, hendikep ili ograničenje koje imamo, ne bismo trebali doživljavati kao sudbinu ili, još gore, ispriku da nešto ne postignemo u životu, ali to je jedna druga priča. Ovdje govorim o situacijama kada se osjećamo loše i ne primjećujemo što smo postigli jer gledamo samo te koji su se popeli više od nas na nekoj ljestvici. Tako propuštamo biti ponosni i osjetiti postignuće i ponos zbog onog što jesmo postigli, to da smo se mi možda popeli s druge stepenice na šestu i time napravili čak i veći korak nego onaj koji je sada na osmoj stepenici. Moguće, a i vrlo je često, da je taj na nju došao napravivši samo mali korak jer je već u startu bio na višoj stepenici.
Da, ima košarkaša koji su bili (relativno) niski, a ipak su bili vrhunski. Ima i bogataša koji su stekli bogatstvo počevši od nule, osoba s intelektualnim ograničenjem koji su postali uspješni poslovni ljudi. No, za te primjere znamo samo zato jer su to toliko rijetke iznimke da se, kada se i dogode, o njima pišu knjige i snimaju filmovi.
Ogromna većina uspješnih sportaša ima dobre fizičke predispozicije, uspješni poslovni ljudi većinom su djeca uspješnih poslovnih ljudi i u pravilu vrlo inteligentni. Neki usto i sasvim malo spavaju, kao moj prijatelj, pa svašta stignu.
Usporedite se sa sobom
I zato će vam psiholozi često preporučiti da se manje uspoređujete s drugima, a više sami sa sobom u prošlosti. Koliko nam god drugi mogu biti inspiracija jer nam pokažu što je moguće ostvariti, vrlo je zdravo pogledati unatrag i sami sebi čestitati na pomacima i napretku koji smo ostvarili. To je puno bolje mjerilo uloženog truda i uspjeha, a sigurno je zdravije za naše mentalno zdravlje i osjećaj zadovoljstva i postignuća.
Najbolje je možda kombinirati: pogledati uspješnije od nas da bismo vidjeli što je još moguće napraviti i rabiti to kao motivaciju i poticaj, a zatim se osvrnuti iza sebe i u tome gdje smo bili, a gdje smo sada naći potvrdu da smo u stanju napraviti velike stvari koje su nam se možda u tom trenutku činile nemoguće. Ja ih imam cijeli niz iza sebe, siguran sam da ih ima i svatko od vas.