Vizija nam određuje tijek života

Ipak, ono s čime se slažem jest negativna verzija: „Ako misliš da ne možeš, onda sigurno ne možeš“. Ako se ne možeš zamisliti kako nešto postižeš, nećeš ni krenuti, a ako i kreneš, nećeš uložiti dovoljno energije i brzo ćeš odustati na prvoj prepreci.

Od raditi za druge do imati zaposlene velik je korak

Ja sam privatnik. Već dugo. Zapravo, nisam pravi privatnik, više sam samozaposlen jer nemam zaposlenih, nego radim sam za sebe. U dijelu gdje radim poslovno savjetovanje, klijenti su mi oni koji su otišli korak dalje, vlasnici poduzeća koji zapošljavaju ljude koji „rade za njih“. Ja to nisam nikad napravio, nikad nisam krenuo prema tome. Obično kažem da je to  zbog branše u kojoj jesam iako su i u mojoj branši neki kolege to napravili. Onda kažem da je zbog toga jer nije bilo dovoljno posla. Ali mogao sam ga naći da sam stvarno želio i pokušavao. Glavni problem je što se ne vidim kao netko za koga drugi rade, jako mi je to teško zamisliti u svojoj glavi. Čak i ovo što sam ja napravio, bilo je teško zamislivo za moje roditelje koji su cijeli život „radili za nekoga“. Već je to što sam odlučio krenuti sam, bio za njih velik iskorak i rizik pa im nije bilo ugodno što sam se na to odlučio. Zato jer to nisu mogli zamisliti. Ja jesam, ali ovaj korak dalje mi ide jako teško. Ne vidim se tako. I onda to ne mogu ostvariti.

Stephen Covey u svojoj legendarnoj knjizi „7 navika uspješnih ljudi“ („7 Habbits of Highly Effective People“) kao jednu od navika navodi i „osobnu viziju“, zamisao o tome što želiš postati. Moja vizija išla je do stručnjaka u svom poslu, cijenjenog i traženog, koji stvarno postiže bitne stvari za druge, stvarno pomaže drugima. Nikad se nisam vidio kao vlasnika firme, osnivača organizacije koja nudi stručne usluge i pomaže drugima. I zato to nisam ni započeo ostvarivati, nisam činio stvari koje bi vodile prema tome, zato se to i nije moglo ostvariti.

A neki ljudi koje poznajem oduvijek se doživljavaju kao direktori. Ili kao vlasnike firme. Njima je netko usadio tu ideju, možda roditelj, možda šef koji je prepoznao potencijal. I ta je ideja, ako su bar malo povjerovali u nju, klijala i oni su radili izbore koji su k tome i vodili te doveli. Sa strane, a možda i njima samima, nekad se čini da im se „sve posložilo“. Međutim, kad bolje pogledamo, život je sačinjen od niza izbora koje činimo u skladu sa svojom osobnom vizijom.

Futurologija

Na razini društva nedavno me iznervirala vijest koja je ponovno promovirala STEM (Science, Technology, Engineering, and Mathematics) – ili jednostavnije tehnologiju – kao nešto u što treba još više ulagati. Često u paketu s time ide i kritiziranje društvenih i humanističkih znanosti (filozofija, sociologija, književnost pa čak i ekonomija) kao neisplativih i promovira se kako su one zapravo opterećenje za društvo. A nitko ne pita tko će se baviti time da osmisli načine i pravila kako će se ta tehnologija koristiti.

A bez toga nam tehnologija sve više izgleda zastrašujuće. Bez toga brinemo se hoće li postati sama sebi svrha ili biti korištena protiv naših interesa. Jer neki imaju razne vizije koje nisu baš uvijek privlačne nama ostalima. I zato mi je bio odličan komentar Ramba Amadeusa u davnom gostovanju u emisiji „Nedjeljom u 2“ kada je rekao da bi on ukinuo nastavu iz povijesti jer iz nje ionako ne možemo ništa naučiti s obzirom na to da je pišu pobjednici. I da bi on umjesto toga uveo futurologiju. Koja genijalna ideja! Umjesto da se svađamo oko ustaša i partizana, umjesto da su jedine opcije koje nam se nude povratak u komunizam ili u neki tradicionalizam, radije zamišljajmo budućnosti kakve bismo željeli. Koje bi to oduševljenje bilo za djecu u školi! Ma za sve nas. Umjesto rasprava o tome tko je bio dobar, a tko loš, rasprave futurologa i političara o tome koja je vizija budućnosti bolja pa koja je izvediva i kako. Uf, „Otvoreno“ na tu temu čak bih i ja gledao!

Ovakvu promjenu na razini društva ne možemo tako lako postići, osim možda time da budemo malo manje kritični prema tim zgubidanima koji se ne bave STEM-om i tehnologijom nego filozofiraju. Ali ono što možemo, jest malo provjeriti da nije ono što nam onemogućava da napredujemo u svom vlastitom životu to što imamo neku staru ili nejasnu sliku o sebi. Pa se pitati otkud nam ta slika, kada je nastala i možemo li je možda zamijeniti drugom, korisnijom. Možda tada počnemo činiti neke druge izbore.