23. Zimski pohod na Bjelolasicu
Svake godine već tradicionalno u Begovu Razdolju održava se planinarski zimski uspon na Bjelolasicu preko Vrbovske poljane na njezin najviši vrh – Kulu, 1534 m, koji je ujedno i najviši vrh u Gorskom kotaru.
Begovo Razdolje je inače najviše naseljeno mjesto u Hrvatskoj i nalazi se iznad tisuću metara, točnije na 1078 metara. Zimski uspon održava se u sklopu Memorijala mira u spomen na 26 partizana koji su se smrzli na Matić poljani u noći s 19. na 20. veljače 1944. godine. Pohod organizira Planinarsko društvo Bijele stijene Mrkopalj, ujedno je to moj drugi pohod zaredom na Bjelolasicu.
Kišna subota u naslonjaču ili planinarenju?
Prvih 6 kilometara iz Begova Razdolja ide se šumskom cestom, odmah na početku staze dočeka vas tabla „područje medvjeda“, tek toliko – neka se zna. Nakon 6 kilometara slijedi okrepa na Vrbovskoj poljani gdje nas domaćini počaste čajem i ponekim aperitivom, a zatim kreće ozbiljniji put kroz šumu prema vrhu Kula.
Vrijeme nije bilo baš najljepše, naprotiv, čitav dan pratila nas je kiša, ali odlučnim ljudima to nije smetalo iako sam se na momente pitala što nam je sve to trebalo. Međutim, postoji nešto jače, jače od toga da kišnu subotu provedeš u naslonjaču gledajući TV, čitajući knjigu, spavajući, iako mi je sve to u jednom trenutku zvučalo skroz primamljivo, ipak su noge hrabro kročile kroz mokar i sklizak snijeg prema vrhu prateći već utabanu stazu gomile ljudi koji su isti put prošli prije mene. Teško je reći koliko nas je ukupno bilo, ali po meni sasvim dovoljno, barem stotinjak.
Uspon na Bjelolasicu sam po sebi nije zahtjevan, ali u zimskim uvjetima, snijegu i ledu, potrebna je odgovarajuća oprema koju još uvijek nemam, stoga postoji duži i lakši put koji sam išla i prošle i ove godine. Za sigurnost se brine ekipa HGSS-a iz Delnica koji svake godine paze da pohod bude što sigurniji i ukazuju na nedostatak opreme i usmjeruju nas kojim putem tko treba ići.
Čovjek i priroda
Na moju žalost vrijeme sam imala gotovo identično kao i prošle godine. Bila je magla na vrhu, odozgo se nije ništa vidjelo, nikakav pogled, na mjestima čak i jači vjetar, ali bila je južina pa nije bilo tako hladno. Snaga volje i ovaj je put bila jača od svega tako da nismo odustali niti nas je dosadna kiša spriječila, čak ni pokoji pad jer dosta se sklizalo, ali to je sastavni dio zimskog pohoda: oprez i polako. Žao mi je što je vidik s vrha i ove godine izostao, drugi put na Bjelolasici i oba puta gotovo identičan dan, ali vrijeme ne biramo, prihvatimo ga tako kako je i nastojimo uživati u onom što smo sami odabrali. Odlučne u nakani da i ove godine prohodamo do vrha i nazad, teško da nas išta može pokolebati.
Spomenik partizanima na Matić poljani
Nakon uspona, slijedio je silazak kraj planinarskog skloništa Jakob Mihelčić i dolazak do Vrbovske poljane i onda onih šest dosadnih kilometara do Begova Razdolja koje sam provela razmišljajući o toplom grahu koji nas je čekao u krčmi. Što čovjeku mokrom do kože treba više od toplog graha nakon sedam sati hodanja po kiši? Samo tanjur toplog graha i pokoja šnita kruha…
