Đakovo – srce Slavonije

Ove jeseni napokon sam dočekala odlazak u Slavoniju i uvjerila se da slavonsko tlo nije ni tako ravno ni tako zlatno: iako nas je dočekalo kišno vrijeme, nije nas spriječilo da obiđeno i brda i ravnice.

Državna ergela Đakovo

Prvo smo se uputili u Državnu ergelu Đakovo, odnosno u Pastuharnu jer ipak se konjima uvijek veselimo. Nismo imali sreće pa nije bilo treninga u najvećoj zatvorenoj jahaonici u državi. U sklopu pastuharnice nalaze se i hipodrom, kovačnica te igralište za djecu. Konji su bili u štalama, no uz vodiča smo doznali razne priče, a sve počinje davne 1506. godine kada je osnovana ergela u Đakovu i prvi konji nisu bili lipicanci, nego arapski konji.

Lipicanci su se počeli uzgajati početkom 19 stoljeća, točnije 1806. godine kada su iz Lipica pred Napoleonovom vojskom konje prebacili u Đakovo. Strossmayer je 1854. godine doveo iz Lipica u Slavoniju 7 lipicanskih kobila i jednog pastuha od kojih su nastali današnji rodovi lipicanskih konja u Đakovu.

Državna ergela u Đakovu rabi dvije lokacije: Pastuharnu u gradu i Ivandvor u blizini grada. Ivandvor mi se posebno svidio jer tamo ima puno više mjesta za konje, sve je prirodnije, široka polja po kojima konji mogu galopirati, veće štale i veći broj konja. Tu se vrši određena selekcija pa oni napredniji idu dalje u Pastuharnu na posebne treninge. Svakako je Ivandvor mjesto koje planiram ponovno posjetiti prvom prilikom jer ovo je bilo prekratko, a dan je bio loš, konji su bili doslovce pokisli.

Đakovačka katedrala

Posjet katedrali sv. Petra počeo je svečano, održavala se mlada misa novozaređena svećenika. Bilo je to nešto što se ne može vidjeti svaki dan pa sam sa strane malo promatrala nasmiješena lica, poseban dan u životima obitelji mladog svećenika. Mladomisnici su se uskoro razišli, unutra su se pogasila svjetla, a mi smo bili u sigurnim rukama vodičkinje koju je bilo užitak slušati.

Katedrala sv. Petra u Đakovu jest srce Đakova, a Đakovo srce Slavonije, kako kažu. Gradnja katedrale započela je 1866. godine zahvaljujući biskupu Josipu Jurju Strossmayeru i trajala je 16 godina: od toga 4 godine trajali su vanjski građevinski radovi, a 12 godina unutrašnji radovi, ponajviše radi slikara koji su se izmjenjivali i čiji je posao trajao dulje od očekivanog.

Budući da se nalazila na mekanu terenu, ispod temelja ugrađeni su trupci od slavonske hrastovine kako ne bi došlo do potonuća i u nju je ugrađeno čak 7 milijuna ciglica jer su tada na tom području djelovale četiri ciglane.

Katedrala ima sedam oltara, a krase ju 43 freske, 31 kip i 32 reljefa. Zaista je impresivna, pogotovo kad čujete cijelu priču o njenu nastanku, koliko je truda u sve to uloženo.

Posebno je impresivna rozeta

Katedrala je spomenik kulture A kategorije i u nju stane do 7 tisuća ljudi.

Katedrala je imala tri stradavanja u  svojoj povijesti pa je tako preživjela požar 1933. godine, nakon kojeg su umjetnici uspjeli garež očistiti kruhom. Potres je bio 1964. godine, a treće stradanje bilo je za vrijeme Domovinskog rata i to jednim jedinim gelerom, kako nam je ispričala vodičkinja Silvija Butković, koja je ujedno i fotografkinja te radi u Državnoj ergeli Đakovo: „Ili ju je netko dobro čuvao ili je netko loše gađao.“

Ispod katedrale nalaze se i skripte gdje su sahranjeni đakovački biskupi, a središnje mjesto zauzima grobnica biskupa Strossmayera. Strossmayer je napisao i posvetu katedrali koja stoji na samom ulazu u katedralu i piše:“ Slavi Božjoj, jedinstvu crkava, slogi i ljubavi naroda svoga.“

Strossmayer je svojim zaslugama dobio i svoj trg ispred katedrale i njegovo je ime neizostavno kad se spomene Đakovo.

Posjet Đakovu je brzo prošao, usput smo svratili i do jezera Borovik, međutim i tamo je padala kiša pa nismo uspjeli prošetati oko jezera. Ostala je neka praznina, sada još dublja nego prije – želim se vratiti jer ima dosta toga za vidjeti. Slavonska je duša velika…