Fino umijeće šivanja – unikatni radovi none Tine

Naša sumještanka, punim imenom Krista Katalinić, na prvi pogled doima se kao „tipična“ umirovljenica: nona troje unučadi koja sada bezbrižno uživa u toj ulozi. No već pri samom dolasku u njen dom, osjeti se ta vrckavost u zraku, kao da kreativnost „bježi“ iz granica njezine male radionice. Htjeli smo saznati sve o njezinoj ideji šivanja, inspiraciji, osjećaju kreiranja nečeg što je unikatno i neponovljivo, percepciji drugih na ono čime se bavi te, najvažnije od svega, što je to što ju najviše usrećuje dok se time bavi.

Svašta iz čarobne radionice none Tine

Nimalo lagan početak mirovine

Na pitanje o tome čime se bavila prije odlaska u mirovinu, nona Tina odgovara: „U mirovini sam od prosinca 2014., a do tad sam već imala 42 godine radnog staža bez prekida. Radila sam u Republičkom fondu za kreditiranje učenika i studenata, voditelj za regiju i to s 19 godina, dakle dosta rano. Radila sam prije toga i u 3. maju, te u PBZ-u kao voditelj poslovnice kod kazališta te zadnjih 15-ak godina kao interni edukator – radila sam „soft skills“ edukacije za djelatnike banke uz unapređenje informatike i novih programa. Dakle, nema veze sa šivanjem.“

Međutim, trenutak odlaska u mirovinu za našu sumještanku bio je obojen teškim bojama: „Moram priznati da uopće nisam imala osjećaj da sam otišla u penziju jer je to bilo u trenutku kad su mi mama i brat bili jako bolesni. Prvog dana penzije mamu sam dovela doma iz bolnice. Nakon dva mjeseca brat je umro, a 15 dana poslije i mama. Oboje u veljači 2015. Nažalost, i tata i pas kojeg smo imali, otišli su u veljačama, ne istima, doduše. No, zato mi se treća unuka rodila u veljači pa su mi nekako te veljače i sretne i nesretne“, sjetno odgovara Krista.

„Prvu godinu mirovine nisam imala volje ni za što, a zatim se u lipnju 2015. rodila prva unuka, Kaja, pa nije bilo puno vremena za razmišljati o tragedijama. Bila je kod nas na čuvanju dvije godine što je prošlo jako brzo… U međuvremenu je ona i prohodala i progovorila, a najava da ide u vrtić doista mi je teško pala.“ No upravo je njena unuka bila ta koja je kod none Tine potaknula šivanje iz ljubavi. „Kad god bi ona vidjela da joj se što sviđa, bilo je: ‘Nona, sašij mi ovo, sašij mi lutku, jastuk…’ – ja sam s njom zapravo počela. Baš me gušt uhvatio s njom! Toliko sam joj toga sašila da mi je njena mama, moja snaha Nela, zabranila da joj šijem više (smijeh).“

Nova kućna radinost

Čini se da je kreativnost zaista osobina ženskog dijela Katalinić obitelji jer je i njena kći Ivana svojedobno ručno izrađivala nakit. Ideja o spajanju ugodnog s korisnim počela se ostvarivati. „Moja Ivana ručno je radila naušnice, ogrlice, bedževe – imala je tu kućnu radinost, a bila je već zaposlena. Dakle, bila su tu dupla davanja, dupli porezi… Za umirovljenike je bilo puno jednostavnije s paušalnom obvezom plaćanja i tako smo otvorili meni kućnu radinost, a zatvorila je svoju. Kao kći mogla je biti ispomoć i dalje raditi stvari koje nisam radila ja. U zadnje vrijeme ja uglavnom šijem, a ona hekla igračke. Zašto ne, rekoh. Ako ide, ide; ako ne ide, ne ide!“ prisjeća se Krista.

Na upit o tome kako se vijest proširila među širom obitelji, prijateljima i znancima o njenom novom, umirovljeničkom pothvatu, kaže: „Prve mušterije su vam uvijek prvo prijatelji, zatim su tu Ivanini prijatelji, mame, one su prenosile riječ dalje drugim mamama i tako je to krenulo. Ljudi su se počeli javljati. Većinom su to bili zahtjevi za izradom gnijezda za bebe, tzv. „jaja“ za bebe, a ja sam to više radila da mi vrijeme brže prođe, negoli da bih nešto konkretno zarađivala. A i nisam znala koliko to naplatiti. Kasnije se to proširilo pa sam napravila i Facebook stranicu¹ gdje samo stavim slike stvari koje sam već napravila. Nekome se nešto sviđa, javi mi se i pita: ‘Bi li moglo takvo slično, samo malo drugačiji dezen?’ Ja kažem: ‘Može, kako ne’ i tako to krene.“

Jednom bankar – uvijek bankar

Što se tiče cijena, zbilja je teško procijeniti koliko valja naplatiti rukotvorinu jer, prema riječima none Tine, treba uzeti cijenu materijala, cijenu samog šivanja (a da ne bude previše), plus eventualne dodatne troškove. No, nona Tina se time ne zamara previše: „Kako bi moj zet rekao: ‘Kada naplatite onoliko koliko ste vi zadovoljni s time, onda je to to.’ I nikad ne pišem potrošnju vremena jer mi to nije previše bitno.“ Na pitanje o tome na koji način prima uplate, kaže da joj je najjednostavnije preko paušalnog obrta, isključivo uplatom na račun obrta: „Sve žene meni kažu da im račun ne treba, ali ja inzistiram na tome, ne želim primiti ni uplatu od samo 10 kn bez da izdam račun. Znalo se dogoditi da bih im dala da preuzmu gotovu robu pa neka mi idući dan uplate na račun, ma nikakva gotovina. I tu nema pogovora. Ja sam predugo bankar bila (smijeh). Znam što znači imati samo 50 lipa viška ili manjka pa ih tražiti dok račun nije štimao!“

Na pitanje o tome koliko dugo traju njene izrade, kaže da sve ovisi o čemu se radi: „Na primjer, meni za jedno „jaje“ trebaju tri dana, a ne mogu biti cijeli dan u radioni, budem po 3-4 sata i onda moram sjesti zbog bolova u nogama. Samo dok kose trake napravim, treba mi previše vremena! Zato mi je moja Ivana kupila makinu koja radi te trake pa to sad ide puno lakše i brže.“ Također, neke stvari se mogu izraditi na mašinu, ali neke ne, pogotovo materijali poput filca.

Međutim, slanje u inozemstvo ne preferira zbog previsokih poštarina: „Premda bih mogla izdavati račune za uplate iz inozemstva i to mi nije ni najmanji problem jer sam se 40 godina bavila time pa znam kako ide, ne preferiram to jer poštarina je jednostavno preskupa za poslati proizvod od 200- 300 kuna. Dođe skoro pa duplo! No, ako kupac ima nekoga u Hrvatskoj da pošaljem po nekome, onda ću ja to vrlo rado napraviti. Tako sam i ljuljačku jednu radila pa je u Irskoj završila, to su sve ljudi uzeli sa sobom gore“, objašnjava nona Tina.

Gdje si bila sve ove godine?!

Unikati none Tine ne nalaze se samo u Hrvatskoj, već putem preporuke nađu svoj put i do inozemstva. Na primjer, od ženskih torbi, jedna je otišla u Londonu, druga je u Njemačkoj, treća u Švicarskoj… Kaže nona Tina da je jedna iznajmljivačica apartmana u Dalmaciji htjela obradovati stalnu gošću darom za uspomenu koja nosi potpis none Tine.

Na pitanje o percepciji drugih ljudi iz svoje okoline kada su vidjeli da se u mirovini pronašla u šivanju, kaže: „Kolegice iz moje banke su mi rekle: ‘Bože, pa gdje si ti bila 42 godine?!’, dakle bilo je iznenađenih svakako (smijeh). Nikada nisam pričala o tome, ali moja mi je mama nekoć šivala. Nije bilo komada odjeće koji mi ona nije znala sašiti: haljinu, kaput, sve što se može šiti! Što god da je moja mama vidjela da mladi nose, ja sam to imala. Čak sam i kostime nosila sa svojih 15-16 godina. Međutim, kasnije se to preokrenulo jer sam bila najzadovoljnija u trenirci, trapericama i tenisicama. Kad bih išla na ples, tata bi me pitao: ‘Zar ideš na utakmicu?!’ ali onda se tako išlo van, tako je to bilo“, s osmijehom se prisjeća Krista. Radni vijek none Tine nije dopuštao vrijeme za šivanje. Imala je takav posao da je puno radila na terenu držeći edukacije po poslovnicama banke diljem naše županije, Istarske i Ličko-senjske te u Zagrebu.

Premda sebi šije sama ono što joj treba, na pitanje zašto ne šije odjeću za druge, nona Tina racionalno objašnjava: „Ne šijem iz jednog praktičnog razloga, a to je da se ne želim inkomodirati. Ako šijete bilo što nekom drugom, ta osoba treba dolaziti vama na probu. Čak ni za djecu ne šijem robicu premda bih ja to s guštom, ali povrh sve one robice koja je dosta kvalitetna, a jeftina, ne isplati se više šiti dječju odjeću.“

Sve se može sašiti za zadovoljan dječji osmijeh

Također nas je zanimalo kakav je osjećaj po prvi puta nešto izraditi, sašiti, kreirati. „Prva izrada bila mi je najinteresantnija, privlači me da vidim kako će ispasti i kako ću ju izraditi… Recimo, kada sam radila Vlakića Boba (eng. Bob The Train), prvo bih krenula od slike pa sam radila kotače, pa onda moraš smisliti kako prikopčati te kotače, znači trebat će mi čičak… Što će ići unutra, vatelin ili spužva, i slično. Izazovno je to, pogotovo kada nešto radite prvi put“, sa žarom nam dočarava Krista.

Što se tiče osjećaja zadovoljstva, izuzev spašavanja medvjedića, jako ju veseli kada od mama dobije pozitivnu povratnu informaciju da se dijete jako razveselilo igrački. Kako kaže: „Ja svaku mamu zamolim da mi se javi da vidimo kako je to uspjelo jer, ako su djeca zadovoljna, ako su to ona prihvatila, onda više ništa nije bitno. Ja sam prezadovoljna kad vidim da se dopada onima kojima je to namijenjeno. I to mi daje volju za raditi još više“, ponosno kaže Krista.

Od likova iz crtića poput Peppe Pig, Vlakića Boba, RTL kockice, personaliziranih igračaka i lutki pa do praktičnih stvari poput presvlaka za hranilice, jastuka na lik Malog princa, gnijezda za bebe, novčaničića za kovanice unucima, pregača i rukavica za male kuhare… nema toga u čemu se nona Tina dosad nije probala odvažiti. Njezina srdačnost, zarazna pozitiva i iskrenost nešto su što kod djece uvijek „prolazi“, a sigurno je preslikano i u njenome radu, na njene šivane uratke.

Osim što svojim radovima (a i pokojim spašavanjem plišanaca) uveseljava najmlađe, ujedno dokazuje svima ostalima da je sve što naumiš ostvarivo: „Sve se može, samo nešto ćeš malo teže, nešto malo lakše. Nikad nisam nikom dala da mi kaže da se nešto ne može. Isto tako, danas kad mi netko nešto naruči, svima kažem: ‘Možda neće biti 100 % isto kao na slici, ali će biti.’ Može se sve!“ mudro zaključuje nona Tina.

¹ Nonu Tinu i njene radove možete zapratiti na sljedećoj poveznici: https://www.facebook.com/NonaTinaHandmade