Petrinja u oku promatrača
Grafiti u razrušenom i pustom centru Petrinje jasno govore da je ljudima dosta pohlepe i nemara.
Ulice u centru grada Petrinje s razlogom su puste, na svakom koraku prijeti opasnost od urušavanja. Hodanje je na vlastitu odgovornost. Gledati uživo razrušen grad nije nimalo lako, a mogu tek zamisliti kako je onima koji su tu živjeli i koji još uvijek žive.
Srušen zid pokazuje nečiji dnevni boravak, sobu; netko je tu živio, a sad se postavlja pitanje hoće li se vratiti. Gdje su sada svi ti ljudi? Kada će im se obnoviti kuće? Pitanje svih pitanja jest hoće li prestati tresti?
Gorčina zbog ljudske pohlepe osvanula na gradskim zidovima
Ljudi su nestali, a pojavili su se grafiti upućeni gradonačelniku: „Gdje sir?, „Gradonačelniče, i Karlovčani bi probali sir“. Izgubljeni su životi, stradali su domovi i cijela se Hrvatska digla na noge kako bi pomogla, a samo nekoliko mjeseci nakon tragedije čitamo o nestalome siru, pokradenom materijalu i iščezloj pomoći. Čini se da nekima baš ništa nije sveto…
Na zgradi gradske uprave ostao je božićni ukras, lampice vise s balkona, prozori su otvoreni, vrijeme je tu stalo…
U jednoj kući na porušenom plafonu stoji luster – preživio je potres, a znatiželjno dijete, koje ga je vidjelo, pita: „ Možemo li se ići gore ljuljati?“. Dječji je duh neuništiv i radi toga treba osigurati kuće, maknuti ruševine i obnoviti domove kako se sutra djeca ne bi igrala na pogrešnim mjestima da posljedice ne bi bile još gore nego što jesu.
Petrinja nije mrtav grad makar na prvu tako izgleda, no u njoj i dalje ljudi žive i rade. Centar je najviše stradao i on je neprepoznatljiv, ali postoji i okolica u kojoj još uvijek ima života. Čim prije treba obnoviti kuće, škole, ustanove; pomoći obrtnicima, zadržati radna mjesta. Ne treba dopustiti da jedna pohlepna ruka uništi zajedničke težnje. Gdje je sir? Mali miš ga pojeo…
