Čudo moje!

Za početak, mogu reći da se svojim djevojčicama često obraćam riječima: „čudo moje“. Ne, nije zato što mislim da su nešto puno čudesnije od druge djece. Baš naprotiv, to što rastu kraj mene i što vidim svaki detalj njihova svladavanja izazova svakodnevnog života, pokazalo mi je kako smo svi mi, zapravo, čudo.

Dok nisam imao svoju djecu, nisam to čudo imao priliku promatrati iz takve blizine. Ovako sam vidio da prvo nije bilo ničega. Da, OK, znam da je bila jajna stanica i spermij te puno ljubavi između nas dvoje i da se to onda spojilo i počeo je rasti ženin trbuh. Ako mene pitate, ovo je već neviđeno čudo! Onda nam je to u trbuhu jedan dan na ultrazvuku mahnulo i vidjelo se da ima ruke, noge, oči… Nevjerojatno! A donedavno nije bilo ničeg!

Zatim sam doživio porod koji je sam po sebi nevjerojatan. I to biće (koje, je li, nedavno nije uopće postojalo) prvi je put ušlo u ovaj svijet i počelo ovaj čudesan put savladavanja izazova koje taj svijet svima nama stalno stavlja na put. Kako se dobije za jesti? Aha, plakanjem! Čemu ovo služi? Aha, da uhvatim nešto! Kako se to drugi kreću uokolo? Aha, koriste noge! Ali moje ne rade! OK, onda ću probati puzati. Odlično, ovo je super!

Čudo pred našim očima

I ostatak života je isto takvo savladavanje izazova, iako to možda više nije toliko vidljivo. Ta mala bića (kojih, je li, takoreći do jučer uopće nije bilo) uče toliko stvari i savladavaju toliko izazova da je to zaista čudesno. Pričati, hodati, trčati, skakati, jesti, sjesti na WC, obrisati se, oprati zube… A zatim kreće dio uključivanja u društvo i razumijevanja kako odnosi funkcioniraju. Kako se upoznati s nekim, kako se svidjeti, kako se obraniti od nasilnika, bonton, pristojnost, a opet ne ispasti blesav, biti cool, a ne zamjeriti se roditeljima, kada pokazati da ti netko ide na živce, a kada ne, kako se odnosimo prema onima koje poznajemo, kako prema strancima, koliko vjerovati ljudima, a koliko biti oprezan. Aaaaaa!!! Kako na kraj sa zaljubljenošću, kako na kraj sa sramom, toliko toga želim, a ne mogu imati sve, što kad sam tužan, plakati ili ne, pred kim da, pred kim ne, čuvati tajnu ili biti iskren… I nema kraja.

Zato su moja djeca moja čuda; čuda koja se događaju meni pred očima. Jer još ih jučer nije bilo, a sada su već savladali i naučili toliko toga da je to nevjerojatno. Promatrajući ih, više cijenim i sebe i sve ljude oko sebe. I manje sebi i drugima zamjeram kada što ne znamo ili se u čemu ne snalazimo. Još sam uvijek zadivljen time koliko smo toga svi mi uspjeli savladati i koliko se dobro svi snalazimo u ovom nevjerojatno kompliciranom svijetu. Kako gotovo svi naučimo voziti aute, održavati kuću, raditi komplicirane poslove, održavati kakve-takve veze i brakove pa čak podići djecu od onih bespomoćnih kmečavaca do odraslih ljudi koji se, poput nas, snalaze u ovom svijetu.

I da, neki te stvari rade jako loše, svi pak radimo hrpe grešaka, ali je nevjerojatno da to uopće uspijemo. A na početku smo bili spermij i jajašce i onda bespomoćno mahali iz maminog trbuha!

Zato sam, otkad gledam djecu kako ni od čega postaju mala čuda, počeo sebi, ljudima oko sebe, ali i svojoj djeci puno toga praštati. Umjesto da se usmjeravam samo na ono što ne znamo i što nam ne ide i što nismo naučili, više se čudim i divim svemu onome što smo uspjeli savladati. Svi smo mi nevjerojatna čuda.