Dragi radnici, sretan Praznik rada!
Pravo na pošten rad i život dostojan čovjeka – to su prvomajske tekovine za koje se i dalje moramo i trebamo boriti.
Međunarodni praznik rada ili popularni Prvi maj spomen je na dugogodišnju borbu radnika zahvaljujući kojoj su utemeljena radnička prava.
Gdje su nestali radnici?
Kapitalizam se toliko dobro ukorijenio u našu svakodnevicu da je i riječ radnik nekako postala sramotna i neželjena: oko nas sve sami djelatnici i zaposlenici unatoč tomu što je riječ radnik izvorna hrvatska riječ. Što se dogodilo društvu koje toliko malo cijeni rad?
Iako se s toplinom u srcu sjećamo slavnih prvomajskih roštilja ili graha, čini se da je društvo usmjereno na okretanje glave od problema: iako u zakonskim okvirima postoje zajamčena prava, dobro razmislite o tome jeste li čuli da je radnici dojilji doista omogućena dnevna stanka za dojenje ili je rad nedjeljom u trgovačkim centrima doista plaćen onako kako je u realnom vremenu i odrađen.
A kako rade trgovine na Praznik rada?
Osam sati rada, osam sati odmora i osam sati kulturnog obrazovanja – nekadašnji moto prvomajskih prosvjeda utopio se u našoj stvarnosti do te mjere da, ako pretražite Praznik rada, kao aktualna vijest iskače upravo radno vrijeme trgovina. Radnici diljem svijeta, zaplačite! (I ne zaboravite da na Praznik rada imate pravo na povećanu plaću.)
Uguglajte Praznik rada i doznat ćete radno vrijeme trgovina – da nije apsurdno, bilo bi smiješno
Mi smo za rad, ali hoćemo živjeti kao ljudi
Krajem 18. i tijekom čitavog 19. stoljeća uvjeti rada bili su nesmiljeni: šestodnevni tjedan s radnim danom od 10 pa sve do 16 sati uz minimalnu dnevnicu te uobičajen i tada prihvaćen dječji rad. Desetljeća borbe za bolje uvjete rada kulminirala su velikim prosvjedima radnika 1. svibnja 1886. godine diljem SAD-a, a u Chicagu je tada i u danima koji slijede, došlo do velikog obračuna štrajkolomaca i policije s jedne te radnika i anarhista s druge strane.
Ilustrirani prosvjedi u Chicagu
Nasilje na prosvjedu i smrt sedmero policajca poslužilo je kao opravdanje policiji za snažan pritisak na radnike, sindikate, useljeničke zajednice te anarhističke pokrete. U događajima koji su slijedili poginulo je više radnika, mnogi su ozlijeđeni, a četvorica radnika-anarhista osuđeni su na smrt vješanjem te su na stratište izašli pjevajući Marseljezu.
Od 1890. godine 1. svibnja obilježava se kao dan opće solidarnosti radništva, a u Hrvatskoj su iste godine radnici istakli zahtjeve u znaku tri osmice: osam sati rada, osam sati odmora i osam sati kulturnog obrazovanja pod motom: Mi smo za rad, ali hoćemo živjeti kao ljudi.
Okrenuti leđa radnicima znači okrenuti leđa budućnosti
Prosvjedima protiv stanja u društvu
Iako danas u Hrvatskoj ne postoji svijest da se aktivizmom mogu promijeniti loše stvari u društvu, ipak se još uvijek pamte prosvjedi podrške za omiljenu Stojedinicu kao i desetci tisuća prosvjednika u znak podrške projektu Cjelovite kurikularne reforme.
Iz današnje perspektive možemo zaključiti da je od svega toga na kraju bilo – ništa; ali najveće ništa u našim je glavama: ako pognemo glave i prihvaćamo ideju da se prosvjedima ništa značajno ne mijenja, tada prihvaćamo i stanje kakvo jest, odričemo se snova o boljem sutra za nas i našu djecu. Drugim riječima, to znači da prihvaćamo mišljenje da biti radnik znači biti otirač na pragovima velikih korporacija koje, uzgred rečeno, počivaju upravo na leđima radnika.
Kad sljedeći put na ulicu izađu radnici boreći se za bolje stanje u zdravstvu, odgoju i obrazovanju, kulturi, škveru, tvornici pred stečajem, tekstilnoj industriji ili bilo kojoj drugoj grani rada, nemojte okretati glavu misleći da to nije vaš problem, izađite i podržite jer bez radnika naša država gubi i posljednje vrijedne temelje svojeg kapitalizmom, globalizmom i korupcijom opustošenog društva!