Krupa i Kudin most

Želje su skromnije, mjesta dostupnija, o onim udaljenijim zasad samo sanjam. Jedno takvo mjesto, koje mi je u glavi već neko vrijeme, bila je rijeka Krupa i Kudin most, a planiranjem mi je uletjela i Zrmanja jer želim vidjeti što više toga zbog nedostatka vremena.

Oštro lijevo pa desno pa spust

Vozeći se starom cestom Gračac – Obrovac, negdje na pola puta nakon što se počnete spuštati, treba skrenuti lijevo za mjesto Golubić. Na navigaciji bi ona teta rekla: „Skrenite oštro ulijevo!“ i ne bi lagala. Vozeći se prema Golubiću kod stare škole treba skrenuti desno do kraja puta jer je od tamo najkraći put za spustiti se do Kudina mosta na rijeci Krupi.

Čim započnete put odozgo prema mostu, vidjet ćete divne prizore rijeke Krupe. Gore je raslinje izgorjelo od sunca, a dolje predivna zelena boja rijeke Krupe.

Kudin most nastao zbog ljubavi

Kudin most zaštićen je spomenik kulture. Napravljen je od rezanih blokova sedre tehnikom gradnje suhozida i dug 109 metara, širine 1,5 m s 12 lukova od sedre. Prirodna zaštita mostu jest šaš koji raste uz obalu.

Do Kudina mosta spušta se kozjim putem koji za dolje nije toliko zahtjevan koliko jest u povratku gore. Još ako vam se potrefi sunčan i vruć dan u devetom mjesecu, a hlada uzbrdo gotovo da i nema, onda će povratak biti itekako naporan.

Iako na prvu nije izgledalo tako, sunce je pržilo i kamenje kao da je dodatno grijalo, stoga, ako idete u toplijim mjesecima, svakako treba ponijeti dovoljno tekućine i nositi prikladnu obuću. Budući da je dan bio topao, ljudi su se kupali u rijeci, a mi smo došli bez  kupaćeg kostima, s viškom odjeće na sebi – teški propust!

Ovo je više bio turistički obilazak pa smo malo nizvodno prošetali uz rijeku i po vjerojatno najvećoj vrućini krenuli natrag prema automobilu. Povratak je zaista bio naporan makar je udaljenost 30 – 40 minuta. Idealno bi bilo da smo mogli ostati pa krenuti u predvečerje, ali nas je čekalo još nekoliko lokacija koje smo planirali obići taj dan. Kod Kudina mosta ubrala sam smokve koje sam ponijela kao suvenir sa sobom, a idućeg sam dana od njih napravila pravi domaći kolač sa smokvama.

Pravo mjesto za odmor – manastir Krupe

Manastirski mir i odmor

Nakon Kudina mosta produžili smo dalje cestom prema manastiru Krupa. Onako žedni, prvo smo sjeli u hlad i iz lokalnog kafića (čitaj: garaže), naručili hladan radler.

Manastir je smješten uz Krupu, star je više od 700 godina, njegova dogradnja napravljena je 1855. godine kada je obnovljena i manastirska crkva koju smo kasnije posjetili i vidjeli očuvane freske. Dvorište je izuzetno lijepo uređeno, puno biljaka i mjesto odmaranja brojnih mačaka. I tu smo se dosta dugo zadržali jer je bilo ugodno mjesto za odmor. Posjetili smo muzej i malu suvenirnicu. Nakon obilaska manastira gledale smo ekipu kako skače s mosta u Krupu, a jedan od skakača bio je i lokalni pop, koji je netom prije bio u dugoj haljini pa je bilo nemoguće ne zamijetiti ga.

Na izvoru

Cesta preko mosta popločena je kamenom, a to je veoma lijepo za vidjeti. Dalje smo tom istom cesticom produžili u selo Krupa kako bismo posjetili izvor Krupe. Na jednom od zavoja skrenuli smo desno umjesto lijevo jer nije stajao nikakav znak, međutim brzo smo se vratili i produžili ravno u selo Krupa tražeći izvor do kojeg nisam vidjela niti jednu oznaku. Budući da se održavala Zrmanja trail, naišli smo na brojne ljude, što trkače, što posjetitelje pa smo zaključili da je izvor blizu, a to isto potvrdila nam je i lokalna pastirica, koja nas je i detaljno uputila. Signala, naime, tu gotovo da i nema.

Rijeka Krupa izvire pod južnim obroncima Velebita i, za razliku od nekih drugih izvora koja tvore jezerca, Krupa izvire iz samih stijena. Na izvoru sam natočila  bocu vode i umila se hladnom vodom. Kratko smo se zadržali jer nije jedan od onih wow izvora, ali vrijedilo je prošetati se do izvora.

Zalazak s pogledom na Zrmanju

Jedan od planova bio je još posjetiti i slapove Zrmanje, no sunce se već spuštalo pa smo slapove preskočili i odvezli se do kanjona Zrmanje. Opet sam pogrešno skrenula pa završila i do Obrovca, no nismo izgubili previše vremena. Do kanjona smo stigli taman prije zalaska sunca i tu se već skupilo dosta ljudi koji su čekali zalazak na mjestu na kojem se snimao slavni Winnetou.

Pogled je bio očaravajući, neki su imali i dekicu na kojoj su mogli uživati u pogledu na rijeku Zrmanju, a neki su, kao jedan fotograf, sjedili na stijeni i sve snimali. Inače, s glavne ceste do samog vidikovca vodi makadam pa se može doći automobilom, no kao da smo se svi dogovorili, auti su bili ostavljeni na parkiralištu prije vidikovca.

Nakon zalaska sunca valjalo je poći doma. Dan je bio prekratak za obići sve zamišljeno, ali to je samo znak da se trebamo vratiti. Čim prije…