Proza: priča “Ljubav prema glazbi” Tatiane Filipović

Bio je lijep i sunčan proljetni dan. Četverogodišnja Maja veselo je dvorištem vozila svoj tricikl. Ispreplitalo se šarenilo boja i mirisa cvijeća koje je njezina majka posadila jučer u vrtu. Bijeli cvjetovi na krošnjama voćki njihali su se u ritmu laganog povjetarca. Majina majka radila je ovog poslijepodneva, a čuvala ju je nona s kojom su ona i majka živjele.

– Tičice, ala hodi da te obučen pa greš z manun. – viknula je nona dok je zaključavala velika bijela vrata garaže.

– Kamo gremo, nona? Va butigu? – pitala je Maja trubeći na svom triciklu.

– Ma greš z manun na probu. Znaš da nona gre kantat jedanput na šetemanu. – objašnjavala je nona pomažući Maji pospremiti tricikl u konobu. –  Ala, gremo lipo oprat ručice i obuć se da dojdemo na vrime.

Nona je obukla Maji lijepu crvenu haljinicu, tamnoplavu proljetnu jaknu i bijele cipelice, a sebi zelenu haljinu sa crnim prugama i crne cipele na petu. Napravila joj je dvije pletenice, koje je vezala bijelim mašnama. Maja je veoma voljela kad joj je nona češljala kosu i to najviše u trenutcima prije spavanja dok je pjevušila uspavanku. Nona bi joj utisnula poljubac u čelo i potom je prekrižila, potom bi majka učinila isto i onda bi Maja sa smiješkom utonula u san.

Nona i Maja polako su se uputile pješice do kostrenske čitaonice u Svetoj Luciji, gdje se održavala proba. Držeći se za ruke, veselo su pjevale kako su to i inače običavale dok su šetale. Nakon dvadesetak minuta stigle su do velikog zdanja i polako se popele stubama do ulaza u dvoranu u kojoj se nalazio crni klavir i puno stolaca na kojima su sjedili brojni ljudi.

– Bok, Nikolina, to je tvoja unuka? Ma je lipa! – prišla im je ljubazna nonina zborska kolegica.

– Je, moja je. Karmen dela zapolne pa san Majicu zela sobun na probu. Dobra je ona, vavek me posluša. Mirno će ona sedet i slušat kako kantamo. – pohvalno će nona.

– Zlato, voliš bombone? – ljubazno je pitao jedan nonin zborski kolega.

Maja je upitno pogledala nonu pa sramežljivo odgovorila barbi: – Volim.

Nonin zborski kolega potom je otvorio svoju snažnu mušku šaku u kojoj su stajala dva žuta bombona.

– Hvala, barba. – pristojno će Maja.

Barba ju je, smiješeći se, nježno pogladio po kosi i uputio se na svoje mjesto.

Maja je mirno sjela pored none koju je zamolila da joj otvori jedan bombon. Dok je tako žvakala, u prostoriju je ušao stariji visoki gospodin s crnom fasciklom u ruci. Sve je lijepo pozdravio, prišao klaviru i počeo vaditi notne zapise iz fascikle te stavio tri papira na stalak klavira. Maji je bilo sve nekako neobično, ali osjećala se ugodno. Voljela je slušati nonu kako pjeva, a ovo je bio prvi put da vidi i čuje sve koji su pjevali s njom.

Dirigent je lupio prstima po klaviru odsviravši četiri različite intonacije i podigao ruke uvis. Svi su odjednom počeli izgovarati riječi poput jama, jama, jama, ma, me, mi, mo, mu. Maja je gledala u čudu. Svi su bili zaneseni, u nekom svojem svijetu, ali to joj se svidjelo. Nakon kratkog vremena, dirigent je izgovorio ime pjesme pa su svi uzeli svoje fascikle s notama i otvorili ih negdje na sredini. Dirigent je nakon lupkanja prstima po klaviru opet teatralno podigao svoje ruke uvis i svi su odjednom počeli pjevati. Četverogodišnja Maja osjećala se predivno. Promatrala je lice svakog ponaosob, a na njezinu se licu razvukao široki osmijeh zadovoljstva i sreće.

Sat i pol prošlo je kao u hipu. Uhvatila je nonu za ruku: – Nona ja bih opet došla tu.

Nona ju je poljubila u čelo i rekla: – Lipo ti je bilo? Onda ćemo opet poć skupa kantat.

Zagrlile su se i pogledale s osmijehom na licu te se polako vraćale kući.

– Mama, mama, da znaš kako mi je bilo lijepo s nonom na probi! – veselo će Maja zagrlivši majku koja se upravo vratila s posla.

– Baš mi je drago, zlato moje malo. Onda, ideš i slijedeći tjedan s nonom? – upitala je mama.

–  Nona je rekla da će me uzeti sa sobom pa onda idem. – veselo će Maja.

Mama i nona su se nasmijale Majinu veselju i ubrzo su, uz uobičajene rituale, sve tri krenule na počinak.

Idućeg tjedna nona i Maja su opet bile na probi, a potom, nekoliko tjedana poslije, Maja i mama slušale su nastup noninog zbora iz publike u kostrenskoj čitaonici. Kada je nastup završio, pljeskale su dok ih dlanovi nisu zaboljeli.

* * *

Kad je Maja imala devet godina, otpjevala je svoj prvi duet na nedjeljnoj misi s prijateljicom iz razreda koja je isto pjevala u crkvenom zboru. Bila je veoma uzbuđena i pomalo se bojala, ali strah je potpuno nestao kad je pustila svoj glas. Osjećala se kao da leti, pjevala je toliko osjećajno da je osjetila trnce po cijelom tijelu. Djevojčice su divno zvučale, svi su im čestitali.

– Tičice moja mila, ponose moj! – rekla je nona i čvrsto ju zagrlila.
–  Hvala ti, nonice. Ti si zaslužna za sve!

Pošaljite nam naslov svoje najdraže knjige ili kliknite na poveznicu i podijelite s nama svoje čitateljske interese.

2021. proglašena je Godinom čitanja i to pod motom: Čitajmo da ne ostanemo bez riječi.