Putovanje u Napulj: „Vedi Napoli e poi muori“

Moje putovanje u Napulj započelo je na Uskrsni ponedjeljak, točnije 10. travnja s Rebekom, dugogodišnjom prijateljicom i kolegicom s faksa. U ranim jutarnjim satima uputili smo se prema tršćanskom aerodromu Ronchi dei Legionari gdje smo imali let zakazan za 9 sati ujutro. Međutim, odmah nam je došla obavijest kako će let kasniti sat vremena, a na moje pitanje jednoj suputnici Talijanki zašto dolazi do toga, odgovor je bio: „Pa avion dolazi s napuljskog aerodroma – pomalo, riječ je o jugu.“

5 € taxi

Nakon leta u trajanju od sat vremena, slijećemo na napuljski aerodrom smješten u samom centru grada. Prilikom slijetanja, oko nas se protezala predivna vizura milijunskog grada smještenog duž Napuljskog zaljeva. Blokovi zgrada, brežuljci s vilama i ono najupečatljivije – Stadion Diego Armando Maradona.

Kako je aerodrom praktički unutar samog grada, odmah po slijetanju našli smo se na napuljskim ulicama. Morali smo pronaći način kako doći do dijela gdje smo odsjedali, točnije Centra Storica. Hodajući ulicom uz sam aerodrom, zahaltali su nas taksisti i doslovno urlali na Rebeku i mene: „5 euro bus, 5 euro taxi – lo stesso prezzo, andiamo!“ Na sreću taksista, nas smo dvoje popustili i odlučili ipak ići taksijem do centra – zašto ne isprobati sve čari napuljskog prometa odmah na početku?

Na cesti klasična priča – crveno na semaforu redovito se ignorira, u kružni se tok ubacuješ kako ti dođe (bez pravila prednosti), iz sporedne u glavnu ulicu ulaziš tako da signaliziraš rukom dok pritom pušiš cigaretu nalakćen na spušteni prozor auta… Ali to nije ono što me fascinira, fascinira me činjenica da u takvom prometu apsolutno sve funkcionira. Nevjerojatno!

Smjestili smo se u apartman koji je bio u samom centru grada, 15 minuta hoda od glavne ulice Via Toledo. Prvi dojmovi grada bili su dosta upečatljivi – gigantski, prljav, divlji, živ, ali s istančanom dozom „onog nečeg“ što ga čini posebnim i svrstava na listu gradova koje uistinu moraš vidjeti za života. Probat ću u nekoliko sljedećih poglavlja opisati glavne karakteristike za sve one koji se možda premišljaju o putovanju u Napulj.

Kultura, ponos i povijest

Napolitanci su izuzetno ponosni na povijest svojega grada, a sa sjetom se prisjećaju slavnih godina kada je Napulj imao titulu svjetske prijestolnice. Kao glavni grad Napuljskog Kraljevstva koje je trajalo od 13. pa sve do 19. stoljeća, doživljavao je uspone i padove. Međutim, brojne znamenitosti imao je prve na svijetu, čak i prije Pariza.

Interesantno mi je da su i dan-danas stanovnici dosta podijeljeni oko razdoblja ujedinjenja Italije 1861. godine. Tako smo od vodiča saznali da su stanovnici na glavnom napuljskom trgu, današnjem Piazza del Plebiscito, tek nominalno bili za ujedinjenje sredinom 19. stoljeća. Međutim, klima među građanima bila je potpuno drugačija: htjeli su i dalje biti dijelom samostalne države. Najbolji dokaz podijeljenosti po pitanju ujedinjenja upravo je glavna napuljska ulica. Nakon ujedinjenja Italije, došla je odredba iz Rima kako svaki grad u Italiji mora imati ulicu u čast glavnom gradu. Tako se glavna ulica u Napulju nazvala Via Roma. No, to nije vječno trajalo. Otprilike 1980. godine građani Napulja došli su pred gradonačelnika s inicijativom da se ime glavne ulice vrati na ono „staro“. I to se dogodilo – Via Roma postala je Via Toledo. Ironično, umjesto u čast glavnom gradu matične države, glavna ulica u Napulju nosi ime po španjolskom gradu zbog sjetnog sjećanja na razdoblje kad su Španjolci gospodarili tim područjem.

Grad obiluje crkvama, muzejima i znamenitostima. Posebno bih istaknuo muzej suvremene umjetnosti MADRE (tal. Museo d’arte contemporanea Donnaregina) gdje smo pogledali, uz stalnu, i izložbu Jimmie Durhama.

Dvorac Castel Nuovo smješten je na samoj obali, a osobno ga vidim kako dodatnu must visit lokaciju u Napulju. Osim interesantnih legendi vezanih uz sam dvorac, s vrha se može vidjeli cijeli Napulj „kao na dlanu“.

Atrakcija koja me se najviše dojmila je Napoli sotterranea, podzemni grad smješten ispod razine suvremenog Napulja. Tijekom bombardiranja stanovnici su se ondje skrivali i napravili kompleks tunela. Tijekom naše ture vidjeli smo i izložene neaktivne bombe koje su bacane na Napulj kao i umjetnički prikaz vojnika i tenka korištenog u Drugom svjetskom ratu.

Street art

Poseban vid umjetničkog izričaja u Napulju predstavlja street art, koji je najviše zastupljen u dijelu grada Quartieri Spagnoli. Rebeka i ja smo preko Airbnb-a uzeli vođenje po španjolskom kvartu uz objašnjavanje grafita i prikaza na ulicama. Izuzetno dojmljivo vođenje, pogotovo iz razloga što se putem grafita kritiziraju aktualni problemi. Određeni motivi vezani su uz hranu, drugi uz lokalne ličnosti, a posebnu skupinu grafita čine oni posvećeni Maradoni.

Oko Diega Maradone u Napulju se razvija kult ličnosti – prisutan je u svakoj ulici, na svakom štandu pa čak i na pročeljima zgrada. Upravo je najpopularniji grafit u dijelu Quartieri Spagnoli onaj koji prikazuje Maradonu. Njegova glava nacrtana je preko prozora od kupaonice vlasnice stana, stoga nam je rečeno da gotovo nikada ne smije otvarati taj prozor jer bi inače sakrila Maradonino lice.

Pizza, pasta – mai basta

Napulj je svjetski poznat po vlastitoj gastronomiji. Nigdje se neće jesti pizza jednako dobra kao u Napulju, kao što će se teško naći dobre slastice kao one što se nalaze u gradu podno Vezuva. Rebeka i ja smo imali sreću što se kod našeg apartmana nalazila najbolja pizzerija od svih koje smo probali tijekom našeg odmora. Riječ je o Insolito La Pizzeria Gourmet koja već nekoliko godina drži visoku ocjenu 4,5 – 4,7 na Tripadvisoru s preko 1500 recenzija. Iako na prvi pogled dosta neugledna pizzerija smještena u manjoj sporednoj ulici, jela su božanstvena. U životu nismo probali tako dobru pizzu napravljenu s tako dobrim tijestom. Svakako posjetiti ukoliko vas put nanese u Napulj.

Kako u ostatku Italije, tako i u Napulju pašta je nacionalno i folklorno dobro. Cijeli niz tjestenine pripremljene na sto različitih načina može se naći na svakom kutku Napulja. Moja bi preporuka bila ručak u dijelu grada Quartieri Spagnoli – za male novce može se naći izuzetno dobar obrok.

Naše nepce nije bilo zakinuto ni za slastice! Talijansko pecivo u obliku školjke karakteristično za Campaniju, sfogliatella, prva je bila preporuka naših vodiča. Kupili smo ju u jednoj manjoj slastičarni na glavnoj ulici Via Toledo i nismo požalili.

Casa Infante druga je slastičarnica smještena na istoj ulici gdje smo probali najbolji sladoled – takvu kremastu teksturu i punoću okusa teško je nadmašiti! Još jedna slastica koju smo ondje probali je Cuore di Babà – tijesto natopljeno kavom u kombinaciji s kremom od vanilije i čokolade.

Iako sam opisao tek dio hrane koju smo jeli, to ne znači da su ostala iskustva bila negativna. Naprotiv, složio bih se s našim vodičem koji je rekao da nećemo pogriješiti u koji god restoran u Napulju da sjednemo!

Povratak u Rijeku

Nakon pet provedenih dana u Campaniji, bilo je vrijeme za se vratiti u Rijeku. Naravno da je i povratak bio izuzetno živopisan – na napuljskom aerodromu čekali smo na gateu sat vremena da se avion pojavi. Nakon čekanja odlučili su zatvoriti gate pa smo svi kao ovce krenuli kupiti sokove, sendviče i ostale potrepštine za taj veliki put. No, nakon pet minuta ipak su shvatili da avion može poletjeti pa su nas opet trpali na gate i zatim u avion. Dok smo mi kao ovčice išli prema avionu, a stjuardese, poput pastira, usmjeravale su na pravi put, nekoliko talijanskih suputnica (za koje sam iz konteksta shvatio da su sa sjevera) bogovale su i aerodrom i jug i Napulj. Antagonizam sjevera i juga iz prve ruke!

Uz malo turbulencija, sretno smo stigli u Trst. A za Napulj stvarno mogu reći – Vedi Napoli e poi muori – ali umri od količine hrane koju pojedeš!