Vrh Viševica – zimski planinski uspon
Viševica je vrh u Gorskom kotaru visine 1428 m s kojeg puca pogled na Gorski kotar, Velebit, Primorje i otoke.
Neki kažu da se za lijepa vremena s vrha vidi čak i Triglav, dakle pogledi na sve strane, samo ovise o tomu kakvo će vas vrijeme poslužiti dok ste na vrhu.
Plan puta
Do Viševice se može doći preko Fužina i Liča ili nama bliži jest put koji vodi od Crikvenice za Bribir i Ravno. Od Ravna ima otprilike 2:15 h do vrha Viševice. Obično bi polazili od planinarskog doma Vagabundina koliba, ali ove godine, zbog znamo koje situacije, i ona je, nažalost, privremeno zatvorena pa smo put započeli od glavne ceste desno gdje počinje šumski put i označena je tabla Viševica.
Bajkovite grane kazuju legende o snijegu i ledu
Utabane staze zahvaljujući kolegama planinarima
PD Strilež iz Crikvenice ove je godine organizirao 27. Zimski uspon na Viševicu u nešto izmijenjenim uvjetima. Prošle godine prvi sam put bila na zimskom pohodu i to mi je bio jedan od najdražih izleta u 2020. godini. Stoga sam imala veliku želju ponoviti pohod i ove godine unatoč najavljenim minusima i visokom snijegu.
Nisam se dala razuvjeriti i obeshrabriti iako me bilo pomalo strah da se staza ne zaledi: nemam neko silno iskustvo hodanja u zimskim uvjetima, ali zato imam snažnu volju. Kako sreća prati hrabre, tako se dogodilo i to da je vrijeme bilo puno bolje nego što su to prognoze najavljivale.
Hrvatsko planinarsko društvo Zagreb-Matica dan ranije planinarilo je do vrha pa smo se nadali da će utabati put. Tako je i bilo. Budući da sam išla u ekipi od nas osmero, krenuli smo točno u 10 sati prema vrhu, a naši kolege iz PD-a Strilež krenuli su sat vremena ranije i to nam je vjerojatno bila olakotna okolnost pa nismo morali prtiti put, bio je tu, samo za nas.
Planinarska oprema
Snijeg je bio dosta mekan, dereze (dodaci za cipele koji sprječavaju klizanje po ledu i snijegu) nam na kraju nisu trebale makar sam išla stopama dva koraka naprijed i jedan natrag jer je noga svejedno proklizavala.
U ruksak sam spremila dva para rukavica, maramu, šal, kapu i rezervne čarape, a od svega toga nosila sam kapu i rukavice bez prstiju, nešto malo hrane, vodu i topli čaj. Od dodatne opreme – štapovi se podrazumijevaju, bez njih nikuda te gamaše na nogama…
Do vrha nam je trebalo „čak“ 3,5 sata s pauzama, dvaput se siječe šumski put i na zadnjem dijelu kroz šumu se skrene lijevo prema vrhu. Upravo na tom dijelu sreli smo kolege iz planinarskog društva, slijedilo je usputno fotografiranje, a onda je svatko krenuo na svoju stranu, neki dolje, a neki gore.
Markacije su sveprisutne i unatoč inju koje je prigrlilo drveće osjećaj hladnoće nije bio prejak jer nije puhalo kao što inače zna, a i tijelo je bilo dovoljno zagrijano da ne osjeti nikakvu studen.
Na vrhu je bila blaga sumaglica, ali gore se vrijeme mijenja iz sekunde u sekundu tako da nam se posrećilo i neki vidici su se otvorili, pogotovo prema gorskoj strani i Liču, jedino nismo mogli vidjeti Primorje, ali na silasku se već i sunce pojavilo pa nismo imali pravo žalbe.
Po naputku našeg iskusnijeg kolege planinara zakopavali smo se petama u snijeg i tako si pravili stepenice pri silasku. Dobar savjet zlata vrijedi stoga treba slušati iskusne planinare.
Visina snijega je bila zaista impresivna jer, čim bi se napravio korak mimo prtine, noga bi propadala duboko u snijeg tako da smo se strogo držali utabanog puta. Za povratak nam je trebalo nešto manje od dva sata i nije bilo padova. Bio je to još jedan dobro iskorišten dan, a naravno da već sad jedva čekam idući zimski uspon.
Ako netko želi krenuti u avanturu planinarenja, u Kostreni postoji Planinarsko društvo Sopalj u koje se možete učlaniti i dobiti sve potrebne informacije o planinarskim izletima na mail: hpdsopallj@gmail.com.
