Sicilija – otok sa sto lica
Mjeseci nisu dovoljni da se otkriju sve čari Sicilije, a kamoli tjedan dana. Za otok na središtu Sredozemlja kaže se da ima sto lica – lutanje gradovima može se zamijeniti odlascima na plažu, a od gužve na obali lako se otpješači na vrh vulkana. Vruće – hladno, lava – snijeg, urbano – ruralno, more – planina… Sve je to Sicilija!
U svom prethodnom tekstu na temu vlastitog odmora na Siciliji bazirao sam se samo na Tamnoj Etninoj Kćeri, gradu Cataniji, u kojem sam bio stacioniran. Međutim, svoje osmodnevno putovanje začinio sam i odlascima na obližnje lokalitete koji su jednako interesantni kao i grad podno Etne.
Taormina
Silvia i ja u kasnijim jutarnjim satima uputili smo se k manjem gradiću na Siciliji udaljenom šezdesetak kilometara od Catanije – Taormini. Kao opciju prijevoza razmišljali smo o unajmljivanju auta, međutim, kad smo se sjetili na što nalikuje promet u našem okruženju, odlučili smo se ipak za talijanske željeznice. Vlakovi prema Taormini idu svakih sat vremena, a putovanje traje otprilike 45 minuta. Od željezničke stanice u Taormini do njezina centra autobusi voze svakih dvadesetak minuta, a karta je tek 1 euro. Zaista dobra opcija dolaska do grada.
Antičko kazalište u Taormini
Kada smo stigli u centar Taormine, odmah smo primijetili nešto potpuno drugačije – kao da se u tom gradu ne živi, nego ga samo obilaze turisti.
Sve je prilagođeno onima koji dolaze na odmor – restorani se nalaze na svaka dva metra, skupocjeni dućani, parfumerije, panoramski razgledi grada, suvenirnice… Grad po mjeri turista, a ne svakodnevnog života.
Nakon obilaska malenog, ali impozantno uređenog centra grada, uputili smo se k Teatro antico di Taormina. Datira još iz 3. stoljeća prije Krista, a nakon šest stoljeća rekonstruiran je i prilagođen tadašnjim potrebama. Prizor koji ostavlja bez daha jest trenutak kada se popneš na vrh kazališta i pogledaš prema njegovu središtu – u daljini se vide more, obala i Etna, sve spojeno u jedan prizor i jednu sliku.
Siracusa
Drugi, nešto veći grad koji smo posjetili, smjestio se južnije od Catanije. Riječ je o Siracusi, Arhimedovu gradu. Do Siracuse smo također došli rabeći usluge talijanske željeznice, a od željezničke postaje do centra Siracuse odlučili smo se za laganu šetnju.
Za razliku od Taormine, Siracusa je grad u kojem se živi. Vide se stambeni blokovi, lokalci na cesti i u kafićima, a cijeli grad odiše atmosferom ležernosti.
Odmah na početku uputili smo se prema Teatro greco di Siracusa. Prva stvar koja mi je prošla kroz glavu kada sam ga ugledao, bila je činjenica koliko „divlje“ izgleda za razliku od onog u Taormini. Nešto je slabije očuvan, ali vegetacija u njegovoj blizini, kao i sam bijeli kamen od kojeg je izrađen, odaje dojam te „divljine“.
Teatro greco u Siracusi
Kazalište je sastavni dio cjeline Parco archeologico della Neapolis kojim se slobodno može kretati po naznačenoj šetnici. Osim kazališta, u parku postoje i druge znamenitosti, poput La Grotta del Ninfeo i La Grotta dei Cordari. Vjerojatno titulu najatraktivnijeg mjesta u tom parku nosi Arhimedova grobnica.
Za odlazak na otočić koji je sastavni dio grada, Ortigiu, nažalost nismo imali vremena. Međutim, stigli smo do mosta s kojim je povezan te ondje vidjeli Arhimedov kip. Naravno, neizbježno je bilo napraviti koju fotku.
Etna
Najfascinantniji doživljaj s putovanja po Siciliji, kojemu se s punim pravom može pridati epitet once-in-a-lifetime experience, bio je odlazak na vulkan Etnu.
Svoje putovanje započeli smo u centru Catanije, gdje smo se sastali s našim domaćinom i vodičem Marcom, zajedno sa šestero ostalih avanturista. Marco nam je odmah napomenuo kako uz njega imamo još jednog vodiča – njegovog psića Geu.
Tako smo se nas osmero pustolova s vodičima Marcom i Geom uputili kamionetom prema obroncima Etne. Ne moram posebno isticati koliko je putovanje do našeg cilja bilo živopisno – od toga da je psić išao od čovjeka do čovjeka i lijegao mu u krilo, da je Marco bacao fun factove o Etni paralelno se svađajući s drugim sudionicima u prometu, do toga da smo obavezno morali stati na putu po sendviče od parmigiane. Jer, pobogu, nalazimo se na Siciliji, ne možemo biti gladni na Etni!
Prilikom dolaska na Etnu, Marco nas je sve dobro pregledao i svima do jednog rekao da smo budale – kako smo zamislili da u tankim jaknicama idemo na Etnu? U našu obranu, u Cataniji je bilo više od 30 ºC, nitko nije ni mogao očekivati da će na vulkanu temperatura pasti ispod 10 ºC. Tada je naš vodič otvorio bunker svog kamioneta i samo počeo vaditi stvari – štapove za planinarenje, cipele za planinarenje, podstavljene jakne, vjetrovke, majice, torbe. Bili smo opremljeni od glave do pete, u svakom smislu te riječi.
Uputili smo se k vrhovima Etne. Samo uspinjanje bilo je specifično – očekivao sam da će put po kojem ćemo se uspinjati biti kamenit, međutim veći dio puta imao je podlogu poput pijeska. Tako svaki put kada se napravi novi korak, lagano propadneš unatrag. Najbolji način da se čovjek odupre propadanju jest korištenje štapova za planinarenje koje je Marco na svoj specifičan način svima objasnio kako koristiti – ne glumiti Michaela Jacksona i njegov moonwalk, niti charliechaplinovsko pomicanje štapa lijevo desno.
Uspinjanjem do vrha prošli smo kroz sve moguće vremenske uvjete – sunce, maglu, kišu, vjetar. Snijeg nismo doživjeli, ali smo ga zato vidjeli ispod crnog pijeska od lave koji pruža dobru termoizolaciju.
Prilikom uspinjanja Marco nam je davao brojne interesantne informacije o nastanku Etne, erupcijama, njezinoj aktivnosti, ali i pokazivao specifično lava kamenje. Svoju prezentaciju svako toliko ukrasio bi konstatacijom na engleskom izgovorenu talijanskim naglaskom: „Etna is not dangerous, but human is stupid“.
S vrha na kojem smo se stacionirali, nažalost, nismo vidjeli mnogo toga jer je magla prekrila veći dio, tako da pogled u daljinu nije bio moguć. Pojeli smo svoje sendviče s parmigianom i uputili se nizbrdo. E, to je bio još posebniji doživljaj! Kako crni pijesak amortizira hodanje, mogli smo se bacati i doslovce skakati na našem putu prema kamionetu. S obzirom da je veći dio staze bio pješčan, naše dječje radosti dugo su potrajale! Prilikom spuštanja uspio sam pronaći i lava stone koji sam, kao tipičan Balkanac, ponio sa sobom u Rijeku.
