Koliko trebamo vjerovati znanosti?
Neke znanstvene teorije postaju popularne ne samo zato jer su točne nego i zato što su im autori karizmatični ili odgovaraju trenutnim političkim idejama.
Rečenica koju vrlo često čujemo u posljednjih godinu i pol jest varijacija na temu: „Znanost kaže…“ ili „Struka se slaže da…“. Time se daje težina određenim postupcima ili preporukama i na većinu to ostavlja snažan utisak i ulijeva povjerenje. No znanost je postala i nova dogma koju je neumjesno preispitivati pa se oni koji to rade, vrlo često proglašavaju primitivnima i neukima.
Kad mozak služi za hlađenje krvi
Završio sam znanstveni studij psihologije iz kojeg pamtim dvije stvari koje su važne za ovu priču. Prva je nešto što se naziva znanstveni skeptizicam. Naučili su nas da sumnjamo u sve, da preispitujemo sve i tražimo dokaze, istraživanja, podatke, velike uzorke i čvrstu znanstvenu metodu. Sto puta ponavljali smo što je to reprezentativan uzorak, što je to statistički značajna razlika i što je korelacija, a što kauzalnost. I sve to zato što se često pod „znanstvena istraživanja“ prodaju i ankete provedene na 28 studenta psihologije malog sveučilišta u nekoj manje poznatoj američkoj državi. Uz bombastičan naslov i kontroverzne rezultate vrlo će se brzo pojaviti u časopisima i na portalima, prepričavati se uz kavu i utjecati na to kako ljudi doživljavaju svijet.
A pamtim i drugi razlog zašto treba sumnjati u trenutno prevladavajuće znanstvene teorije pa čak i one koje su svoje mjesto pronašle u udžbenicima i čiji su autori „ugledni znanstvenici“ i autoriteti. To je način kako smo obrađivali svaki pojedini kolegij, odnosno područje psihologije, bila to razvojna psihologija, psihologija ličnosti ili klinička psihologija. Naime, naši profesori uvijek su počinjali s povijesnim razvojem tog područja. I svaki bismo put slušali sličnu priču o tome kako su u tzv. predznanstveno doba postojala razna vjerovanja i pretpostavke koje nam se sada čine smiješne. Tako je, na primjer, slavni Aristotel koji se i danas prema Wikipediji smatra jednim od najvećih „znanstvenika“ svih vremena (a možete zamisliti kakva je faca bio „u svoje vrijeme“), vjerovao kako mozak služi za hlađenje krvi što nam danas svima zvuči kao vrlo smiješna ideja pa čak i ako imamo samo nekoliko razreda osnovne škole. Imao je on za to vjerovanje dobre razloge – temeljio je to na činjenici da on ništa ne osjeća kada ga se podražuje (tko zna kakve je on eksperimente radio da bi to otkrio) pa i ne može biti vezan za doživljavanje svijeta.
Razvoj tehnologije omogućio je reviziju znanstvenih spoznaja
Sumnjive teorije uglednih znanstvenika
Dobro, to je bio Aristotel tamo negdje davno. No zatim smo slušali i o raznim znanstvenicima iz novijih vremena, iz 19. i 20. stoljeća, koji su imali vrlo logične teorije u to vrijeme, pisali knjige, držali predavanja i bili smatrani svjetskim autoritetima (pardon, uglednim znanstvenicima) u svojem području, a njihove su teorije danas vrlo uvjerljivo pobijene. Nekad boljim istraživanjima, nekad novim tehnologijama poput snimanja moždane aktivnosti i sličnim, pokazalo se da je to što su oni tvrdili, potpuno pogrešno, a da su preporuke i prakse, koje su proizlazile iz njihovih teorija, često zbog toga bile štetne.
Tako je, na primjer, početkom dvadesetog stoljeća bilo općeprihvaćeno kako fizički dodir i nježnost kvare djecu i da oni od toga postaju razmaženi. Nikakvo dodirivanje nije bilo preporučeno osim poljupca u čelo prije spavanja, a i to ako se baš mora.
„Neka vaše ponašanje bude objektivno i čvrsto. Nikad ih nemojte ljubiti, nikad im nemojte dozvoljavati da vam sjede u krilu. Ako morate, poljubite ih jednom u čelo kada im kažete laku noć. Rukujte se s njima kada se vidite ujutro. Potapšajte ih po glavi ako su posebno dobro obavili zahtjevan zadatak.“ – ovakve savjete o ljubavi i privrženosti davao je John B. Watson, tada neprikosnoveni autoritet, osnivač biheviorizma, možda i najvažnijeg pokreta i teorije u psihologiji 20. stoljeća, čije mnoge postavke čvrsto stoje i danas, kako u znanosti tako i „općoj kulturi“.
Watsonov pristup odgoju djece danas bi bio osuđen i nitko od uglednih znanstvenika ne bi bio spreman predložiti ga kao osnovu za odgoj prilagođenih ljudi koji će „moći odgovoriti na zahtjeve suvremenog svijeta“, kako je to rekao Watson. Danas psihologija zna za studije koje su pokazale da je nedostatak fizičkog dodira sam po sebi čak i moguć uzrok smrti kod novorođenčadi u sirotištima i samim time predstavlja nešto što je djeci životno potrebno.
Znanost je živa zbirka vjerovanja
Svi vjerojatno znate za poznatu piramidu potreba Abrahama Maslowa koja govori o tome da postoje osnovne, fiziološke potrebe koje moraju biti zadovoljene kako bi se pojavila potreba za sigurnošću koja mora biti zadovoljena da se pojavi potreba za pripadanjem, pa samopoštovanjem i na kraju samoaktualizacijom. Kasnija istraživanja pokazala su da ta teorija ima puno nedostataka, da se često preskaču određene razine potreba, no zbog toga što je tako zgodna, ima tu piramidu i djelomično je zaista možemo prepoznati u svakodnevnom životu, ona je i dalje dio većine udžbenika iz psihologije pa je i ja predajem učenicima srednjih škola.
I u svemu tome bitno je znati da govorimo o znanstvenim teorijama, a teorije su pretpostavke zasnovane na određenim dokazima koji ih više ili manje potvrđuju. Postaju popularne i ulaze u udžbenike ne nužno samo zato što su točne ili zasnovane na dobrim istraživanjima nego često i zato što imaju karizmatične autore ili zato što određenim političkim agendama dobro odgovaraju (i nacisti su svoj genocid zasnivali na znanstvenim teorijama i istraživanjima određenih znanstvenika). Nakon što se prikupi više dokaza koji se ne uklapaju u tu teoriju, nastaju nove teorije i objašnjenja, bolje u smislu svoje čvrstine i, što je najvažnije, sposobnosti predviđanja budućih događaja i kako na njih možemo utjecati. Jer to je najvažnija svrha znanosti: predvidjeti i utjecati na nešto što nam je važno.
Znanost je zbog znanstvene metode vjerojatno najbolji način za dolazak do istine koji je čovječanstvo do sada imalo i omogućila nam je da budemo daleko uspješniji u razumijevanju i ovladavanju svojom okolinom nego naši preci. Ali ni ona nije imuna na sve one ljudske slabosti koje se pojavljuju u ostalim granama ljudskog djelovanja: ego, korupciju, inerciju, percepciju iskrivljenu željom da potvrdimo ono u što vjerujemo.
Znanost je živa zbirka vjerovanja
Moji profesori, nažalost, nisu završavali taj povijesni pregled na način kako su trebali. Nisu nam dovoljno naglasili kako su i današnje „znanstvene spoznaje“ i ono što „znamo“ zapravo samo trenutne, privremene, najbolje-koje-imamo teorije koje će jednoga dana postati dio povijesnog pregleda kada ih zamijene neke nove jer su se pojavili novi dokazi, tehnologije ili metode proučavanja.
Znanost je živa, dinamična zbirka vjerovanja koja se stalno mijenja i zato se mora preispitivati ma koliko nam je ugodno kada vjerujemo da je to nešto čvrsto, istinito i stabilno na što se u životu možemo osloniti.
Iako to možda zvuči paradoksalno, upravo zbog tog stalnog preispitivanja, spoznaje do kojih dolazimo kroz znanost, postaju sve bolje, čvršće i korisnije za razliku od dogmi koje se ne smiju preispitivati. Važno je da je ne tretiramo kao dogmu nego da se naučimo živjeti uz njezinu promjenjivost. Iako se čini da je zato teško vjerovati znanosti, to zapravo znači da sve bolje i bolje razumijemo svijet oko sebe.