Premužićeva staza – NP Velebit

Napokon su se vratili i izleti autobusom pa sam još jednom, treće ljeto zaredom, odlučila poći na Premužićevu stazu i njezin najljepši dio od Zavižana do Alana kojih 16 kilometara stazom koja prolazi kroz NP Velebit. Izlet je organizirao PD Platak i iz Rijeke su išla čak 2 autobusa s ekipom od 7 do 70 godina.

Premužićev biser

Premužićevu stazu sam već predložila u bajkovitim izletima, ali mislim da ne škodi ponoviti nekoliko informacija o njoj jer je svakako posebna i zaslužuje posjet svakog našeg sugrađanina.

Naši susjedi Slovenci kažu da nisi Slovenac ako se nisi barem jednom popeo na Triglav, e pa takvo bi „pravilo“ moglo vrijediti i za sve naše da obiđu Velebit i Premužićevu stazu.

Staza je izgrađena od 1930. do 1933. i nazvana je po šumarskom inženjeru Anti Premužiću koji ju je projektirao i sudjelovao u njenoj izgradnji tehnikom suhozidne gradnje, bez uporabe betona, cementa i suvremenih strojeva. Staza je uska, većinom gotovo pa ravna, na nekoliko mjesta postoje stepenice savršeno uklopljene u okoliš, ponegdje mali nagib uzbrdo i nizbrdo tek toliko da vas podsjeti da ste na planini.

Zar se ne bojiš zmija

Budući da je ljeto i grije na sve strane, valjalo se zaštiti od sunca, prekriti glavu kapom, uzeti naočale, dovoljno tekućine – barem 2 litre i lagano naprijed. Prije samog puta netko je komentirao zar se ne bojim zmija. Naravno da se bojim, bojim se i mišje groznice, ali kad je grupa velika kao naša, računam da su se sve zmije na vrijeme sakrile.

Čak sam gledala po škrapama koje se nalaze duž staze viri li nešto i, na svu sreću, ništa nisam vidjela. Što se tiče miševa, ove godine ih očito ima više nego inače i da, vidjela sam jednog kad je preletio, ali treba malo pripaziti gdje se sjeda, ruke se i tako peru, dezinficiraju i evo, zasad sve ok.

Pravila su jednostavna i nisu teška za poštivati, makar svakodnevno vidimo da i nije baš tako.

Premužićeva staza nastala je suhozidnom gradnjom: bez betona, cementa i sl.

Prednost velike grupe

Grupa je bila velika što meni savršeno odgovara jer kad se zauzme neki tempo, koji ne mogu baš skroz pratiti ili gubim korak radi fotografiranja, obično se iza mene nađe još dio ekipe koja zaostaje i onda si nađem mjesto negdje između. Tako je bilo i ovaj put.

Unatoč tome što sam išla s dvije kolegice iz Kostrene, koje su marljivo slijedile korak ekipe koja se nalazila na čelu kolone, ja sam svako toliko gubila korak i nalazila se u međuprostoru prateći sama svoj tempo.

Mogla sam stati i fotografirati kad sam to poželjela, udahnuti zraka kad mi ga je nedostajalo, imala sam svoj tempo i nisam smetala ni ovima ispred ni ovima iza, koji su s djecom išli laganije. I da, vidjela sam snijeg u lipnju, na pojedinim se dijelovima nije još stigao otopiti.

Hajdučki i Rožanski kukovi poput bajke

Jednu dužu pauzu smo napravili na uobičajenom odmorištu kod Rossijevog skloništa, a nakon Rossijeva skloništa ulazi se u strogi rezervat prirode Hajdučki i Rožanski kukovi.  Tim dijelom se dosta hoda po kamenju, a onda se na mjestima izađe na mekanu stazicu, kao da vam je netko stavio tepih i tako vam je fino mekano pod nogama. A tek izlazak iz šume i dolazak na zelenu livadu gdje ne znaš je li ljepši pogled ispred tebe ili iza tebe, gdje kadrovi na trenutke podsjećaju na onu sliku iz sustava Windows XP. U tih petnaestak kilometara je priroda toliko različita, čarobna, gledaš i ne vjeruješ…

Hodalo se cca 5 sati i cilj je bio na Alanu kod planinarske kuće gdje nas je čekao prijevoz. Nažalost, u domu nije bilo ponude jela ako nisi prije rezervirao s ekipom, ali je zato bilo pića za osvježiti se.

Još sam jednom bila zadovoljna prijeđenom Premužićevom stazom i ne bi me čudilo ako bude još koja ponuda ovog ljeta da ponovno odem jer to je jedno od onih mjesta koja vam se čini da vam nikad neće dosaditi i kojem ćete se uvijek rado vraćati.