Put juga: izvor Cetine
Povratak s juga započeo je ranim jutrom i jakim pljuskom čim smo krenuli iz Solina zaobilaznicom u smjeru Sinja.
Budući da volim kružne ture; što pješice, što automobilom, tako je i odluka vezna uz povratak bila jednostavna: ne idemo istim putem natrag, nego malo dalje preko Sinja. Ali nije to bilo bez razloga. Plan je bio usput posjetiti izvor rijeke Cetine. S obzirom da smo bile na ušću Cetine u Omišu, bio bi red posjetiti i izvor.
Šenbrun uz Peručko jezero
Pljusak nas je pratio sve do Sinja. Sinj je jedan od onih gradova kroz koji svaki put samo prođem, a tako je bilo i ovaj put, nažalost. Putem smo se vozili uz Peručko jezero koje je umjetno jezero nastalo izgradnjom brane Peruća na rijeci Cetini 1959. godine. Područje jezera nekoć je bilo naseljeno pa se za vrijeme suše mogu vidjeti i ostaci naselja koja su se tu nalazila. Inače bi uvijek prošla uz Peruću, ali ovaj put sam i tu tradiciju prekinula pa skrenula prije Vrlike put Peručkog jezera. Na putu do jezera prošli smo kroz zaseok Šenbrun koji je dobio naziv po bečkom Schönbrunnu jer je u tom mjestu car Franjo Josip prenoćio 1875. godine prilikom posjete Vrlici. Caru se svidio ružičnjak i kuća Vukovićevih u kojoj je odsjeo pa ih je nazvao vrličkim Schonbrunnom te se otada zaseok u Podosoju naziva Šenbrun.
Dolaskom na Peručko jezero kod veslačkog kampa Garjak puhao je neki vjetar, nije bilo nikoga osim nas i jednog vikendaša koji je kosio travu oko svoje vikendice. Putem sam shvatila da se ne moram vraćati preko Vrlike, nego da mogu proći lokalnim selima i doći do našeg današnjeg cilja, a to je izvor rijeke Cetine.
Vozeći se obližnjim selima prošli smo kraj livade pune makova i to mi je bila još jedna fototočka koju nisam mogla tek tako proći. Prijateljica mi je s voljom pozirala, a u meni se probudio fotograf koji je sa sobom s livade ponio kilogram blata na obući. Bio je to primjer za snimiti video „Instagram vs reality“ no sve za dobru fotografiju!
Izvor rijeke Cetine prava je poslastica za sve ljubitelje prirode. Veliko vrilo ili Glavaš najveći je izvor rijeke Cetine te je još prozvano Okom Dalmacije jer iz ptičje perspektive zaista izgleda kao veliko modrozeleno oko koje je istraženo do dubine od 115 metara s temperaturom od 8 Celzijevih stupnjeva.
Leden izvor Cetine
Dolaskom na Oko zatekli smo obitelji s malom djecom, koje su se kupale u izvoru. Voda je zaista bila ledena pa mi je teško pojmiti kupanje u ovom izvoru, ali sama ideja kupanja u izvoru pitke vode i nije baš najsretnija, naime izvor je zaštićen i kao hidrološki spomenik prirode još od 1972. godine. Čini se da su to bila ipak posljednja kupanja u izvoru Oko jer su ovih dana Hrvatske vode zabranile kupanje pa će se tako izvor ipak dodatno zaštititi.
Pokraj izvora nalazi se i pravoslavni hram Uznesenja Gospodnjeg koji vizuru ove lokacije čini još posebnijom. Odmah do hrama napravljen je i vidikovac s kojeg ne puca najljepši pogled na izvor pa možda netko ostane razočaran prilikom posjeta izvoru. Naime, ne vidi se ona ptičja perspektiva, koja se može vidjeti na fotografijama snimljenima dronom, ali se donekle to modro oko vidi s druge strane, a i bitno je i u koje se doba dolazi, puše li vjetar ili ne pa da se bolje zagledate u dubinu izvora prilikom mirnijeg vremena.
Na povratku s izvora još smo koji put prolazili uz Cetinu, a onda smo je ostavili skroz iza sebe i preko Knina vratili se doma s velikim zakašnjenjem na mamin ručak. Budući da je očekivala naš raniji dolazak, nije bila oduševljena našim kašnjenjem, ali što je – tu je. Nismo se mogli odvojiti od tolike ljepote toga dana, svaki je most bio naš, svaki mak u polju, svaka livada.
A mama? Mama ko mama, ona će uvijek oprostiti…
